Dok su roditelji zdravi i samostalni, mnoge obitelji djeluju skladno. Djeca dolaze na ručak, okupljaju se za blagdane, zajedno slave rođendane i održavaju redovite kontakte. U takvim okolnostima lako je vjerovati da će se jednog dana svi jednako uključiti u brigu o roditeljima.
No upravo kada roditelji ostare, razbole se ili postanu nemoćni, često nestaje slika idealne obitelji. Tada postane jasno da teret ne dijele svi jednako. Neki se uključe svakodnevno, neki povremeno, a neki ostanu po strani, uvjereni da će netko drugi preuzeti odgovornost.
Gotovo svaka obitelj ima barem jedno dijete koje preuzme najveći dio brige. To je osoba koja nakon posla odlazi roditeljima, vodi ih liječnicima, brine o terapiji, organizira pomoć, rješava račune, odlazi u banku, poštu i ljekarnu te pokušava uskladiti vlastitu obitelj, posao i svakodnevne obveze s brigom o starijim roditeljima. Takva briga često traje godinama.
Hrvatska danas spada među europske države koje najbrže stare. Broj starijih osoba raste, dok se broj mladih i radno sposobnih ljudi smanjuje. Problem skrbi za stare roditelje zato više nije samo privatni problem pojedinih obitelji nego jedno od najvažnijih društvenih pitanja budućnosti.
Na to godinama upozorava i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. U svojim godišnjim izvješćima od 2022. do 2025. godine te u posebnom izvješću o pravima starijih osoba predstavljenom Hrvatskom saboru 2026. godine upozoravala je na nedostatak smještajnih kapaciteta, nedostupnost pomoći u kući, preopterećenost obitelji koje skrbe o starijim osobama te potrebu razvoja izvaninstitucionalnih oblika skrbi.
Poseban izazov predstavljaju Alzheimerova bolest i druge demencije. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi više od 50 tisuća osoba s dijagnosticiranom demencijom, dok pojedine stručne procjene govore da bi stvarni broj oboljelih mogao prelaziti i 100 tisuća jer mnogi nikada ne dobiju službenu dijagnozu. U kasnijim fazama bolesti potrebna je gotovo neprekidna briga i nadzor jer oboljeli više ne mogu samostalno upravljati vlastitim životom.
Članovi obitelji tada su često prisiljeni birati između vlastitog posla, vlastitog zdravlja i brige o roditelju. Mnogi koji su prošli takvo iskustvo znaju koliko su iscrpljenost, osjećaj krivnje, bespomoćnost i kronični umor česti pratitelji takve svakodnevice. Nije rijetkost da osoba koja godinama skrbi o dementnom roditelju i sama razvije zdravstvene probleme ili sindrom izgaranja.
Mnogi tek tada shvate koliko je sustav zapravo oslonjen na nevidljivi rad članova obitelji, najčešće kćeri, supruga ili snaha, bez kojih bi velik dio skrbi za starije osobe jednostavno prestao funkcionirati.
Problem dodatno otežava nedostatak smještajnih kapaciteta. Liste čekanja za domove često se mjere godinama, a privatni smještaj mnogim je obiteljima financijski nedostižan. U Zadru je tek nedavno otvoren prvi specijalizirani odjel za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti i drugih demencija, no raspolaže sa svega 18 kreveta.
Na kraju se gotovo uvijek pokaže ista istina. Briga o starim roditeljima nije pitanje nasljedstva nego karaktera. Tada se više ne vidi tko je što govorio, nego tko je dolazio. Ne tko je obećavao, nego tko je pomagao. I ne tko je najviše očekivao od nasljedstva, nego tko je najviše dao dok su roditelji još bili živi.
Hrvatska ubrzano stari i krajnje je vrijeme da skrb za starije osobe prestane biti isključivo problem pojedinih obitelji. Potrebni su novi smještajni kapaciteti, dostupnija pomoć u kući, dnevni boravci za osobe s demencijom i veća podrška obiteljima koje svakodnevno nose teret brige o nemoćnim roditeljima.
Način na koji danas brinemo o starima govori kakvo ćemo društvo sutra postati.
