Novinar Kažimir Škrbić za Virski list objavio je priču o otvaranju Virskog mosta s kojim su Virani prije pola stoljeća izgubili otočnu izoliranost.
Kada je u sunčanu nedjelju 25. travnja 1976. oko 11 sati napokon za promet svečano otvoren Virski most, bilo je to više od dvije godine od početka radova na najvećem projektu koji je dotad vidio otok Vir. Gomila automobila i pješaka zakrčila je novoizgrađenog ljepotana – most lučnog izgleda dužine 378 metara, a s nasipima s obje strane čak 443 metara te s devet nosećih betonskih stupova. Virski most s gazom od četiri metra dubine i visinom koja je osiguravala plovidbu do 10 metara visine i 20 metara širine brodova i drugih plovila, bio je u tom trenutku jedan od najdužih takvih mostova u Hrvatskoj. Zagrebačka
Hidroelektra bila je projektant i izvođač radova na gradnji Virskog mosta (podizvođač je bio splitski Pomgrad) u koji je ugrađeno oko 5.000 kubičnih metara betona i više od 400 tona željeza.
Na svečanosti otvorenja, odnosno puštanja mosta u promet s uspostavljenom autobusnom linijom zadarskog Autotransporta (danas Liburnija) Vir – Privlaka – Nin – Zadar, pored gotovo cijelog Vira, bilo je mnoštvo uglednika, predstavnika struke i vodećih ljudi sa svih političkih nivoa iz Zadra i Socijalističke Republike Hrvatske. Na mostu su, među ostalima, također bili službeni predstavnici Vira – predsjednik savjeta Mjesne zajednice Vir Joso Gržeta i lokalni sekretar SKH Eugen Đeno Radović, dok je vrpcu na središnjem dijelu Virskog mosta presjekao predsjednik Skupštine Zajednice općina Split Ante Sorić Golub.
Predsjednik Skupštine općina Zadar Šime Patrk pozdravio je sve prisutne na narodnom zboru u Viru ukazujući na značaj projekta. „Vir je prestao biti otok“ – pisalo je u izvještaju u zadarskom Narodnom listu.
„Istina, poslije Drugog svjetskog rata Vir je dobio brodsku vezu sa Zadrom, ali sporu i
neadekvatnu. Danas, međutim, udaljenost Vira od Zadra u prometnom pogledu mjeri se na minute. Iako je Vir od Zadra udaljen jedva 30 kilometara“, kazao je tada Patrk, „ta udaljenost, kada se do njega pješačilo, mjerila se na dane“.
Više tisuća Virana i gostiju otoka Vira slavilo je tog popodneva i proljetne večeri otvorenje mosta kojeg su s pravom nazvali „Most života“, odnosno činjenicu da je samo jedan projekt – ma koliko složen, skupocjen i grandiozan bio za lokalne i regionalne prilike – prekinuo višestoljetnu izolaciju otoka te Vir povezao sa cijelom svijetom.
Tog 25. travnja 1976. s pravom je slavio cijeli Vir, a Virani su javno bili pohvaljeni jer su se gotovo svi odrekli prava na naknadu za zemljište preko kojeg je prošla cesta. Pohvaljeni su još za asfaltiranje i uređenje mjesta za što su tijekom 1975. izdvojili 1.000.000 dinara, odnosno približno 55.000 američkih dolara, ili oko 340.000 dolara koliko bi taj iznos kupovne moći vrijedio danas. Tog je prijepodneva, popodneva, večeri i noći u Viru bilo nekoliko tisuća ljudi, pa su se domaći i gostujući govornici svečano izmjenjivali na virskoj rivi, sve dok Patrk nije naglasio kako Vir praktički postaje predgrađe Zadra.
Predsjednik Skupštine općine Zadar ukazao je na privredni značaj i potencijal novoizgrađenog mosta te
javno istaknuo kontroverznu ideju oko ovog kolosalnog projekta – izgradnju druge nuklearne elektrane u Jugoslaviji. Kamen temeljac za prvu nuklearku položen je dvije godine ranije u Krškom na projektu na kojemu su radili američki Westinghouse Electric Corporation, Gilbert Associates Inc., Gradis, Hidroelektra, Hidromontaža i Đuro Đaković.
„Stručnjaci su utvrdili da na otoku Viru postoje povoljni uvjeti za izgradnju nuklearne elektrane, druge u Jugoslaviji i prve u Hrvatskoj. U iduća dva mjeseca nadležni organi SR Hrvatske i elektroprivrede Hrvatske donijet će konačnu odluku o lokaciji druge jugoslavenske nuklearne elektrane i treba kazati da postoje dosta dobri izgledi da to bude upravo otok Vir“, bio je citiran u Patrk u dnevniku „Slobodna Dalmacija“. No do gradnje nuklearne elektrane nikad nije došlo, pa je Vir svoj privredni potencijal ostvario zahvaljujući
turizmu koji je generirao razvoj cijelog otoka.
Samo nekoliko dana nakon svečanosti otvaranja Virskog mosta za promet vozilima, Gržeta je najavio kako će autobusi Autotransporta iz Zadra uskoro prometovati šest puta dnevno za Zadar i natrag. U
Narodnom listu ostalo je zabilježeno:
„Novoizgrađeni most i cesta udahnut će nove životne impulse. Jednom riječju, očekivane promjene kojih nije bilo gotovo stoljećima, izmijenit će lice ovog malog otočnog mjesta u nekoliko idućih godina“.
Tako je i bilo, barem kada je u pitanju bila prodaja zemljišta koja je buknula zbog mogućnosti jeftine kupovine parcela te gradnje obiteljskih kuća i vikendica na otoku, odnosno kao svojevrsni otpor prema mogućnosti gradnje nuklearke na otoku. Životni uvjeti lokalnog stanovništva na samom otoku općenito su se sporo mijenjali. Početak 1990-ih Vir je dočekao s 860 stanovnika i slabo razvijenim gospodarstvom, odnosno s nešto manjim brojem ljudi nego što ih je imao 1971. (959), ili približno više od 900 u trenutku otvaranja Virskog mosta.
Do postojanja boljih životnih okolnosti i uvjeta života na otoku, njegovi stanovnici pričekat će još dva desetljeća. Gospodarski, komunalni, infrastrukturni i turistički razvoj Vira uslijedit će u 2000-ima, ali je Virski most, Most života ili most-ljepotan, kako je još nazvan u lokalnoj štampi, ostao do danas jedan od najvažnijih simbola otoka te njegova prva slika svim posjetiteljima, gostima, turistima i izletnicima.
TKO JE BIO NA OTVARANJU VIRSKOG MOSTA?
Podsekretar Republičkog sekretarijata za saobraćaj, pomorstvo i veze SR Hrvatske Mladen Buljevac, članovi Savjeta SR Hrvatske Ante Banjina i Karlo Žuvić, član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) Rikard Sutlović, predsjednik Općinske konferencije SK u Zadru Grgo Stipić, predsjednik Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) u Zadru Vinko Kožul, predsjednik Izvršnog vijeća SO Zadar Ivica Maštruko, predsjednik OSV u Zadru Vinko Grgurev, ugledni
revolucionari i prvoborci zadarskog kraja i susjednih komuna, predstavnici JNA…i. Bio je to
jedan od najmasovnijih događaja na otoku Viru u 20. stoljeću.
MOST SU FINANCIRALI REPUBLIČKI FOND ZA CESTE I VIRANI
Virski most, pristupne ceste i asfaltiranje glavne prometnice do Vira (danas cesta D306) financirali su Virani ustupanjem terena za gradnju ceste, sufinanciranjem asfaltiranja u približnom iznosu od 1.000.000 dinara te Republički fond za ceste s više od 25.000.000 dinara. Ukupna vrijednost projekta iznosila je oko 1.450.000 američkih dolara po tečaju iz 1975., odnosno na razini kupovne moći taj bi iznos danas bio približnih 8.900.000 dolara. U ovaj iznos nije uračunata vrijednost ustupljenog zemljišta koje bi, da je bilo kupljeno, iznosilo od 800.000 do 1.000.000 američkih dolara.
TRAŽILI SU SE NAFTA I PLIN
Tijekom gradnje Virskog mosta bila su obavljana i neka istraživanja, pa je u tu svrhu montirana bušača garnitura EMSCO 2 dobivena iz Sjedinjenih Američkih Država. Montaža je napravljena s druge strane mosta u Zatonu gdje se otvorila istražna bušotina na rekordnoj dubini od 5.000 metara (kada su Dinaridi u pitanju), a bušenjem su radnici INA-Naftaplina pokušali saznati ima li na tom području nafte ili plina.
Sinoć je u Viru bila fešta povodom 50 godina od svečanosti puštanja u promet Virskog mosta, najavljeno je da će most dobiti rasvjetu.
