Pod naslovom Poraz šefova, dr. sc. Alen Rajko sudac Upravnoga suda u Rijeci u svojoj kolumni na pravosudnom portalu IUS-INFO, također se bavio slučajem “zadarski sud”.
” Pritom se u pogledu zadarskih događaja ne oslanjam na to što je iznosila neka od konfrontiranih strana, nego na ono što je utvrđeno u rješenju zamjenika predsjednika Županijskog suda u Zadru od 13. travnja 2026., pri odlučivanju o prigovorima osmero sudaca Općinskog suda u Zadru. Već i manji dio nepravilnosti koje su pri tome utvrđene u iole je normalnom sustavu dovoljan za paljenje lampica. Spomenuto možda upućuju i na potrebu dopune tipologije predsjednika sudova koju sam iznio u prijašnjoj kolumni
Podsjetilo me je to i na anegdotu koja se u liburnijskom kraju spominje iz razdoblja jednopartijskog sustava. Tada je, kažu, jedan od partijskih čelnika uvode u pojedine točke dnevnog reda započinjao frazom: „Ja predlažem, a tako će i bit’“.
No, zadarski slučaj tek je povod za ovu kolumnu. U hijerarhijskim se odnosima zna čija je zadnja, dokle god se šef kreće u okviru svojih ovlasti i to čini u propisanoj proceduri. U ovoj kolumni nije riječ ni o šefovima koji, u osnovi, ipak nisu negativci, na tragu lakonotne zabave od prije 44 godine.
Pišem o dvije tipične prakse koje odaju lošeg šefa, ali i prakse koje, u biti, predstavljaju šefov poraz, kapitulaciju.
Prva je „ja sam šef, bit će po mome i svaka daljnja rasprava je suvišna“. Bez obzira na to što je šefova zadnja (u okviru njegovih ovlasti i u skladu s procedurom), šef kojem je to glavni ili jedini argument, suštinski je poražen u očima svojih suradnika.
Drugu čini dizanje glasa, posprdno odnošenje prema suradnicima, agresivna neverbalna komunikacija i slične „tehnike“. Ako šef autoritet ne može uspostaviti bez vikanja ili nečega usporedivog s njime, kapitulirao je.
Apropos autoriteta: viši društveni položaj olakšava stjecanje autoriteta, ali ga ne jamči. Autoriteta imaš koliko si ga u stanju stvoriti vlastitim znanjem, primjerom, vještinama i ponašanjem. Poneki ga uopće nemaju, niti ga objektivno mogu steći.
Uzroci lošeg šefovanja različiti su. Dio šefova nije pripremljen za pojedinu dužnost, no to je manji problem – većinu vodstvenih vještina može se naučiti. Neki su, ipak, naprosto nedorasli takvim dužnostima, makar bili dobronamjerni. Treća skupina je najopasnija, to su oni s ozbiljnim karakternim nedostacima, koji dodatno dolaze do izražaja kada im se da vlast nad drugim ljudima. U sve tri varijante ponekad se javlja dodatni faktor – „zaleđe“ (ne ono nogometno). Zaleđe ti daje privid da si dorastao zadatku, iskrivljuje lojalnosti (nisi odan ustavnom poretku i svojoj dužnosti, nego onome tko te je postavio), podriva oprez i odgovornost jer imaš osjećaj zaštićenosti. Pouzdavanje u zaleđe u nas je, nažalost, postala praksa koju mnogi smatraju normalnom. Ipak, dodatnom riziku izloženi su „kadrovi sa zaleđem“ koji su još u ranijoj fazi svojega radnog vijeka: zaleđa, naime, nerijetko imaju ograničen vijek trajanja. Doduše, slaba je to utjeha onima koji godinama trebaju „surađivati“ s lošim šefom.
Ne treba smetnuti s uma ni da za loše šefove u svim sektorima, uključujući one šefove koji primjenjuju spomenute prakse, glavni krivci nisu sâmi loši šefovi, nego oni koji ih postavljaju, a još u većoj mjeri oni kojih ih štite i kada se spozna kakvi su.
Na kraju još malo o hijerarhiji: ona je u sudstvu drukčija nego u većini ostatka javnog sektora, a bitno je drukčija nego u privatnom sektoru. To od „šefova“ sudova, koji u stvari i nisu pravi šefovi, zahtijeva dodatne kompetencije i svijest o vlastitoj ulozi.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
















