Županijski sud u Zadru nakon 14 godina donio je presudu u slučaju prometne nesreće u kojoj su trojica mladića smrtno stradala kod Povljane na otoku Pagu. Sada 36-godišnji Tonći Stupičić proglašen je krivim za izazivanje prometne nesreće i njihovu smrt te je osuđen na kaznu od 3 i pol godine zatvora.
Kako se navodi u presudi, on je 25. travnja 2010., oko 2,15 sati, upravljao osobnim automobilom Citroen Xantia u kojem su bile još četiri osobe, pod utjecajem alkohola u krvi u koncentraciji od najmanje 0,93 g/kg. Lakomisleno smatrajući da se nesreća neće dogoditi, ili da će to moći spriječiti, zbog pripitog stanja, prouzročenog smanjenja pažnje i sposobnosti koncentracije, lažnog osjećaja sigurnosti i pojačane želje za brzom vožnjom, te smanjenja vizualne percepcije u noći, dolaskom na mjesto nesreće brzinom od 106 km/h, ulaskom u blagi lijevi zavoj izgubio kontrolu upravljanja nad vozilom koje je desnim kotačima sišlo s desnog ruba kolnika na šljunčanu površinu uz cestu
Kako bi vratio vozilo na kolnik naglim pokretima upravljača ulijevo pokušao je vratiti vozilo na kolnik, pri čemu je došlo do zanašanja vozila i slijetanja u kamenjar. Vozilo se više puta prevrnulo zbog čega su suputnici u vozilu ispali iz vozila. Troje ih je zadobilo višestruke fatalne ozljede te su preminulim, dok je jedan od mladića preživio s teškim ozljedama.
Optuženi vozač je naveo da se ne smatra krivim, iako je u obrani kod istražnog suca naveo da bi volio da je na njihovom mjestu i da je mrtav i da su oni živi. Na sudu je rekao kako je s društvom iz automobila bio na večeranjem izlasku te je u kafiću popio dva-tri mala piva te su oko 1 ili 2 sata u noći odlučili otići u Pag. Vozio je 90-100 km/h kada je osjetio udarac u sic odostraga, nakon čega je desno kolo zahvatilo šljunak sa strane ceste. Pokušao se vratiti na cestu i nakon toga se više ničega ne sjeća. Probudio se u autu, ruke su mu bile na volanu, podignuo je glavu i pitao „jeste li svi dobro“, međutim u autu nikoga nije bilo.
Izašao je vani, jedan mladić je sjedio naslonjen na auto, od njega je uzeo mobitel i nazvao hitnu, pet metara od auta našao je djevojku i mladića, a četvrtog nije mogao naći. Sljedeće čega se sjeća nakon toga je da je bio kod svoje kuće, gdje je došao sa policijskim autom i tražio gdje mu je puška. Kasnije je odselio u Zagreb i nikada osobno nije pokušao kontaktirati oštećenike, niti je pokušao doći do njih kući i to iz razloga što su mu drugi govorili da oni nisu spremni da ga vide. Nakon te prometne nezgode da više nikada nije sjeo u auto kao vozač niti je ikada pomislio da bi mogao voziti automobil.
Presuda je više puta ukidana i slana na više instance, a po nalogu Vrhovnog suda su ispitani sudski vještaci prometne i toksikološke struke. Vještak prometne struke utvrdio je kako brzina od 106 km/h nije neposredni uzrok slijetanja vozila s ceste, a time ni prometne nesreće, s obzirom da je granična brzina kojom se taj zavoj mogao savladati 120 km/h, već je slijetanje vozila posljedica subjektivne pogreške optuženika. Dodir desnih pneumatika sa šljunčanom površinom nije nastao na početku zavoja, nego praktički na samom završetku zavoja te da je on iz toga zaključio da je do izlijetanja došlo zbog pogrešne procjene putanje prolaska kroz zavoj.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je optuženiku kao otegotno uzeo težinu nastalih posljedica i to činjenicu da su tri mlade osobe smrtno stradale. Kao olakotno je uzeto što optuženik prije, a ni poslije počinjenja ovog djela nije kazneno ni prekršajno osuđivan, činjenica da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlada osoba, u dobi od 22 godine, da skrbi o dvoje maloljetne djece, da je izrazio iskreno žaljenje zbog nastalih posljedica, kao i njegovo ponašanje neposredno nakon nastanka prometne nesreće, kada je pokušao pomoći stradalim oštećenicima. Na presudu se osuđeni vozač može žaliti, tako da još neće morati na odsluženje kazne.
