Iako će na sam spomen nasilja u obitelji većina ljudi vizualizirati kakvog robusnog i alkoholiziranog muškarca kako fizički nasrće na svoju suprugu, nisu tako rijetki ni potpuno oprečni slučajevi. I žene itekako znaju maltretirati svoje «jače» polovice, no najčešće ne stisnutim pesnicama već jezikom. Zakon psihičko nasilje definira primjenom psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalnog nasilja, verbalnog napada, vrijeđanja, psovanja, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje, elektroničkih i tiskanih medija ili putem komuniciranja s trećim osobama.
– Iz svoje prakse kao forenzički psihijatar svakodnevno se susrećem s procesuiranim nasiljem čiji su počinitelji uglavnom muškarci i to nad ženama ili ženom i djecom. Uglavnom se radi o fizičkom nasilju koje je najčešće posljedica alkoholiziranja muškarca. Međutim, rijetko se ili nikako procesuira psihičko nasilje žena nad muškarcima koje je također prisutno u društvu, a kojem žene kao verbalno vještije, suptilnije, upornije i naravno fizički slabije uglavnom pribjegavaju. Ovo se odnosi prvenstveno na provociranje, omalovažavanje vrijeđanje, ignoriranje, odbijanje obroka, ili pak, pridobivanje djece na «svoju stranu», ističe doktor Darko Labura, forenzički psihijatar i ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan.
Ne zna posložiti suđe u perilicu
– Često je fizička agresija muškaraca u obitelji samo vrh «sante leda» ispod koje stoji narušena obiteljska komunikacija, međusobna netolerancija pa i psihopatologija. Posljedica je procesuiranje muškarca radi vidljive agresije bez razrješavanja obiteljskih odnosa koji mogu ponovo biti generator slične situacije. Postoji i činjenica da se u iskazima žene i muškarca kod sukoba u obitelji više vjeruje ženama kada nema drugih svjedoka, dodaje Labura.
Radeći na ovom članku pokušali smo naći muškarca jačeg od predrasuda te spremnog na javno svjedočenje o psihičkom zlostavljanju koje je pretrpio ili još uvijek trpi od partnerice, no nije nam pošlo za rukom. Muškarci koje smo kontaktirali, redom su odbijali javno izaći sa svojom pričom, očito se srameći podsmjeha sredine. Donosimo stoga jednu priču, dakako anonimnu.
– Dugo mi je trebalo da jasno sagledam situaciju, pohvatam «konce» i uvidim zašto mi je brak propao, zašto se ni nakon višegodišnjeg truda nisam uspio uskladiti sa svojom, sada već bivšom, suprugom. Našu vezu nije «pokopao» ni nedostatak ljubavi, a svakako ni nedostatak strasti, već baš naprotiv naše nastojanje da budemo «jedno», da polje zajedničkih interesa «proširimo» i izvan spavaonice i brige o djeci. No, nije išlo, moje želje i moji životni prioriteti jednostavno nisu bili i njeni. Nije joj je sviđalo što satima mogu gledati utakmicu na televiziji, što volim zakartati s prijateljima, što ne znam posložiti suđe u perilicu suđa, a ni opeglati svoje košulje. Smetali su joj i moji svakodnevni razgovori s ocem i bratom i to što nisam znao reći ne svojim prijateljima kada su me tražili kakvu uslugu. Prigovarala mi je svakodnevno, i da sam nesposoban postaviti se u životu, odbiti ljude koji me gnjave, da su mi majka, otac i brat bitniji od nje u životu, da me osim sporta ništa u životu ne zanima … i tako dalje. Ništa joj nije odgovaralo, ni način na koji jedem, ni način na koji se odijevam, ni kako provodim slobodno vrijeme… omalovažavanja su bila neizdrživa. Svaki je povratak s posla bio noćna mora, nova «runda» sukoba za koje sam imao sve manje i manje strpljenja. Jednog sam dana «pukao» i opalio joj pljusku ne mogavši se više suzdržati. Znam da sam pogriješio, da nema opravdanja za fizički nasrtaj na bilo koga, no u jednom trenutku se više nisam mogao kontrolirati, nisam više mogao gledati kako okreće djecu protiv mene, kako samo vreba priliku da me osramoti, pogotovo pred mojim prijateljima i obitelji, govori Zadranin o razlozima zbog kojih je propao njegov brak.
Na sreću, ističe dalje, supruga me nije prijavila, dogovorili smo se da se razvedemo, da u miru riješimo nastalu situaciju. Objeručke sam prihvatio tu mogućnost, ne želeći potrošiti ni trenutka više objašnjavajući joj da ni meni nije puno toga odgovaralo u njenom ponašanju, višesatni razgovori na telefonu s prijateljicama, TV sapunice, bahato trošenje na odjeću s kojom više nismo imali gdje, na nervozu kojom me obasipala i koja je gotovo konstantno bila prisutna u našem životu, na stalno «daj ovo», «daj ono», «dodaj mi..». U glavi mi je bila samo jedna misao – pobjeći. Sada znam da su one dvije knjige «Žene su s planeta Venere» i «Muškarci su s planeta Mars» pogodak «u sridu». To treba respektirati i uopće se ni ne truditi uskladiti u potpunosti, zajednički život muža i žene moguć je jedino uz mnogo slobodnog prostora, njenog za shoping, ćakule i što god joj je drago, a mog za muško druženje, koju dobru partiju briškule i trešete, balun ili već nešto treće bez «dovikivanja» sa strane, ispričao nam je svoju filozofiju pogleda na muško ženske odnose jedan «friško» razvedeni zadarski muškarac.
Prijave muškaraca ne uzimaju se ozbiljno
No, nažalost odgoj, a još uvijek sveprisutne tradicionalne vrijednosti u društvu koje baš i ne «ljubi» razvod, a svakako i nezavidna financijska situacija najvećeg broja stanovnika Hrvatske koji si isti jednostavno ne mogu priuštiti rezultira agresijom između neprilagođenih supružnika, bilo fizičkom kada su u pitanju muškarci ili verbalnom kojoj više pribjegavaju žene.
– Prema podacima MUP-a iz 2006. godine, o počinjenim prekršajima nasilja u obitelji zbog kojeg je počinitelj prekršajno prijavljen, oštećeno je 55 posto odraslih žena, no u statistikama se ne navodi spol niti odnos počinitelja i žrtve pa se može konstatirati da je u 45 posto slučajeva riječ o drugim žrtvama, a to su djeca i muškarci. Kad govorimo o ekstremnim slučajevima, počinjenim teškim kaznenim djelom nasilja u obitelji, pod koje spadaju ubojstvo i pokušaj ubojstva, oštećeno je 21 posto žena, a vodeći se ranijom konstatacijom, može se zaključiti kako je onda u čak 79 posto slučajeva riječ o drugim žrtvama, a to su ponovno muškarci i djeca. Također, prema podacima MUP-a RH, u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2005. godine, policija je zaprimila 86.449 zahtjeva građana za pružanjem intervencije radi zaštite od nasilja u obitelji, a uvidom u statistiku jasno je da se oko 40 tisuća prijava nasilja u obitelji ne odnosi na odrasle žene, već na djecu i muškarce, navodi dr. Labura dodajući kako je zbog zaštite muškaraca Amnesty International pokrenuo svjetsku kampanju pod geslom “Zaustavljanje nasilja nad muškarcima – u našim je rukama!”
– Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Od rođenja do smrti, u vrijeme mira kao i rata, muškarci se suočavaju s nasiljem od strane društva, zajednice i obitelji. Najmanje svaki treći muškarac na svijetu tijekom svoga života bit će žrtva nasilja od strane žena – kako verbalnog tako i fizičkog. Nasilje nad muškarcima prisutno je u svakom društvu, bez obzira na politički i ekonomski sustav, bogatstvo, rasu ili kulturu. U svim državama svijeta, muškarci su izloženi nasilju svojih partnerica, supruga i prijateljica te se iz srama ne usuđuju obratiti vlastima.
Nerijetko, njihove se prijave ne uzimaju ozbiljno, a zakoni i međunarodni sporazumi koji bi trebali spriječiti nasilje nad muškarcima ne primjenjuju se ili uopće ne postoje, dodaje Labura koji smatra kako postoji jedna opća klima prisutna u javnosti, medijima i ženskim udrugama da su muškarci ti koji obavezno vrše nasilje u obitelji, dok bi trebalo svaku situaciju sagledati ponaosob, studiozno, a ne površno, uključiti širi tim društvenih čimbenika, socijalne djelatnike i psihologe te ne posezati za klišejima i trenutno uvriježenim stavovima u javnosti.
