Otkrivanje spomenika kralju Tomislavu u Biogradu, u povodu „obilježavanja 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva“ izazvalo je kontroverze u sturčnoj javnosti u kojoj se spori i samo postojanje kralja i kraljevstva u tom vremenu, a još više u onoj koja se grozi kiča koji je osnovno obilježje postavljenog spomenika na glavnom mulu.
Za komentar smo zamolili istaknutog zadarskog povjesničara umjetnosti Vinka Srhoja, sveučilišnog profesora u miru, kojemu je za početak sporno je li Tomislav ikada bio kralj.
– Prvo, notorna je činjenica da ne postoje nikakvi povijesni dokazi da je Tomislav, vladar vrlo oskudne povijesne ostavštine, ikada igdje okrunjen. O Tomislavu ne postoje ni fizički tragovi u smislu neke arheološke potvrde, nekog natpisa u kamenu, neke isprave koju je izdao. Oslanjati se na popa Dukljanina i u 19. stoljeću Sakcinskog, nije oslanjanje na racionalnu povijest nego na nepotkrijepljene pretpostavke da bi netko nešto mogao biti jer je bio značajan, tj. pobjednik u ratnim sukobima. I da ima tamo neki Svatopluk koji se okrunio na prostoru današnje Crne Gore kojega bismo mogli prepoznati kao Tomislava? Ako ne želimo povijest kao egzaktnu znanost zasnivati na mitu, na mitomanskim nacionalističkim konstruktima jer je uspio proširiti granice srednjovjekovne Hrvatske, onda bismo trebali za prvog okrunjenog vladara za kojega postoje dokazi postaviti Stjepana Držislava 990. godine.

Međutim, dio domaće historiografije prigrlio je navodnu krunidbu i njegovu ulogu kralja kao gotovu stvar?
– Naravno svatko se može nazivati kako hoće, ali za verifikaciju nečijeg položaja potrebna je makar jedna vanjska potvrda, a Držislav je ima u vidu priznanja bizantskog cara. Mogla bi se kraljevska titula rex priznati i Trpimiru, ali on vlada nekoliko desetljeća prije Tomislava. Niti se može govoriti da su Hrvati od stoljeća sedmog, na ovim prostorima, kako pjeva pjesma, nego „zapjevajmo“ po notama povijesnih činjenica, tek od stoljeća devetog. Niti je, kako dokazuje Nikola Jakšić, Višeslavova krstionica pripadala nekom hrvatskom vladaru s ovih prostora, nego se to ime može eventualno pripisati bilo kojem slavenskom knezu, jer kod nas nema nikakvog Višeslava. Niti je nađena u Ninu, pa transportirana u Veneciju, nego Veneciju nikada nije ni napuštala. Tako i mit o kralju Tomislavu, koji zaista jest postojao mada u gabaritima daleko od onih koje danas slavimo, a kao kolektivna memorija Hrvata ne prije 18. stoljeća, na kraju je pretvoren u rašomon u kojemu je najviše stradala povijesna objektivnost.
A prikaz kralja Tomislava u Biogradu?
– Kao prirodan slijed mitomanije stvorene na podlozi dječje slikovnice (uzgred, ima divnih slikovnica s prikazima povijesnih ličnosti) posred mjesta u javnom prostoru Biograđani su namjerili sagraditi Disneyland ili Tron iz Igre prijestolja na kojemu sjedi ne kralj Tomislav, jer nitko ni ne zna kako je izgledao, nego lik iz humorističnog serijala Mrkomir I. Travestija povijesti o fiktivnom datumu hrvatskog kraljevstva taklo je dobila i svoj vizualni adekvat. Kakva obljetnica takav i spomenik, rekli bismo.
Očajni kolega Ive Šimat Banov koji sa svakim novim kipom u nas (toj, kaže, uznapredovaloj kretenizaciji i ridikulizaciji javne spomeničke plastike) ne zna što bi više rekao, gotovo je zanijemio i u svezi biogradskog Tomislava. „Moj davni vapaj za pitomija vremena i ljude koji će onda podizati spomenike je vapaj u pustinji” neutješno zdvaja Banov zalažući se za bolje spomenike od ovakvih groteski. Kaže i da je okolina Zadra posebno „zakrčena tim užasima“, poput Tuđmana u Pridrazi na dalje. Spomenik bi uskoro mogao i promijeniti mjesto kako najavljuju biogradski dužnosnici, i dobiti ono „primjerenije“ ispred gradske uprave.

Hoće li i dineylandska kulisa tvrđave također na put prema gradskom poglavarstvu, još ne znamo, ali ni to nas ne bi začudilo. Kip je doniralo hrvatsko iseljeništvo iz Vancouvera, a autor stanoviti Goran Mišković je također iz tog kanadskog grada. Je li se netko šali kad ovakvu donaciju jednog ordinarnog kičera prihvatiti za spomenik na javnoj površini, mogli bi smo se zapitati, jer i nije riječ o kipu za javni prostor, nego scenskom uratku, rekvizitu za kakvo lutkarsko kazalište, scenografiji kostimirane povijesti koja s dodacima umjetnih baklji i drugih virtualno osmišljenih teatarskih akcesorija više spada u scenografiju računalnih igara, zaključuje Srhoj.
















