Biološka raznolikost mnogima je nerazumljiv pojam. Običan čovjek to puno puta zanemari jer zapravo ne zna što to znači, ali zaštita prirode mora se otvoriti javnosti i gospodarstvu, istaknuo je prof. dr. sc. Zoran Šikić s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, gostujući na Radiju 057 nakon okruglog stola „Poljoprivreda i šumarstvo u zaštićenim područjima prirode – stanje i izazovi“, održanog u povodu Međunarodnog dana bioraznolikosti i Dana zaštite prirode u Republici Hrvatskoj.
Šikić je istaknuo kako zaštita prirode više ne može ostati zatvorena unutar uskog stručnog okvira, nego mora postati tema društva u cjelini. Govoreći o odnosu zaštite prirode i šumarstva, profesor je naglasio kako između tih sektora postoje različiti pogledi, ali i potreba za zajedničkim djelovanjem. Dio zaštitara prirode smatra da šume treba prepustiti prirodnim procesima, dok šumarska struka upozorava da je na europskom prostoru riječ o šumama kojima se stoljećima gospodarilo te da je potrebno pronaći ravnotežu između očuvanja i upravljanja.
Posebno je izdvojio važnost razlikovanja pojedinih kategorija šuma. Dok u strogim rezervatima i prašumskim oblicima treba prepustiti prirodi da sama oblikuje procese, u drugim područjima ipak je potrebno stručno gospodarenje kako bi šume ostale otporne na klimatske promjene, bolesti i štetnike.
„Ne možemo reći da šumarstvo nije zaštita prirode. Jest, i lovstvo je. Jasno je da postoje određene anomalije i puno izazova, prvenstveno kada je pitanje područja gdje su prisutni različiti gospodarski interesi. Imate Hrvatske šume, poljoprivredno zemljište, lovstvo i zaštićena područja. Još su tu i prostorni planovi koji definiraju područja za obnovljive izvore energije. I onda na tim prostorima imate puno upravljača i preklapanje nadležnosti, istaknuo je Šikić.
U razgovoru se osvrnuo i na problem velikih zvijeri, posebice vuka i čaglja, čije populacije posljednjih godina izazivaju sve više prijepora u ruralnim sredinama. Stanovništvo trpi štete zbog napada na stoku, dok se istovremeno mijenja pristup upravljanju populacijama zaštićenih vrsta.

– Sad imamo situaciju sa statusom vuka koji radi štete. Populacija je bila predstavljena kao ugrožena, a danas se govori da je situacija bolja i radi se na tome da se promijeni status sa strogo zaštićene na zaštićenu vrstu. Sad ćemo vidjeti kakav će biti plan upravljanja vukom i kako će se to dalje gledati. Situacija s čagljem je puno drugačija. Populacija raste i on zaista radi velike štete, upozorio je Šikić.
Govoreći o održivosti, naglasio je kako se taj pojam često koristi površno, iako podrazumijeva mnogo više od ekonomskog razvoja. Održivost mora uključivati ravnotežu između gospodarskih potreba, očuvanja prirode i opstanka lokalnih zajednica. Šikić je upozorio kako čovjek svojim djelovanjem dramatično ubrzava prirodne procese izumiranja, čime mijenja ekosustave od kojih i sam ovisi.
„Mi kažemo da je gubitak biološke raznolikosti velik i da rapidno raste. Kroz povijest su vrste nestajale prirodnim putem, ali znanost procjenjuje da godišnje jedna vrsta na milijun nestane prirodno. Ono što je čovjek napravio jest da je taj proces ubrzao od sto do tisuću puta. Znači, danas umjesto jedne vrste na milijun godišnje gubimo minimalno sto, a u nekim situacijama i tisuću vrsta. Nestanak vrsta znači da mijenjamo prirodu od koje živimo. Taj proces više ne možemo zaustaviti, kao ni klimatske promjene. Ono što možemo jest ublažiti posljedice“, upozorio je.

Istaknuo je kako moderne poljoprivredne prakse dodatno povećavaju pritisak na prirodu. Sve veće potrebe za hranom dovode do širenja monokultura, što smanjuje otpornost ekosustava i povećava opasnost od bolesti i štetnika.
„Tri poljoprivredne kulture čine 50 posto hrane čovječanstva: kukuruz, pšenica i riža. Potrebe za hranom sve su veće, a prostora nema. To automatski stvara pritisak na druge vrste. Kada stvaramo monokulture, to je pogubno. Moramo pronaći način kako smanjiti te pritiske jer je svaka vrsta indikator stanja ekosustava. Kao lampica upozorenja u avionu – kad zasvijetli, nešto nije u redu“, rekao je.
Govoreći o hrvatskim šumama, Šikić je naglasio kako Hrvatska još uvijek ima relativno očuvane prirodne šume, velikim dijelom zahvaljujući tradiciji prirodne obnove i izbjegavanju čistih sječa. No upozorio je da klimatske promjene, suše, oluje i nametnici sve više ugrožavaju stabilnost šumskih ekosustava.
„Ne možemo gledati samo gospodarski aspekt. Drvo je sirovina i ljudi od toga žive, ali treba smanjiti pritiske i u nekim područjima izuzeti gospodarske aktivnosti. Ako potpuno izuzmemo aktivnosti, šuma može postati neotporna zbog klimatskih promjena i drugih globalnih utjecaja. Primjer je potkornjak. On je uvijek prisutan u šumi, ali pitanje je zašto dolazi do njegove masovne pojave. Nešto je prethodno oslabilo šumu“, pojasnio je.
Osvrnuo se i na posljedice klimatskih promjena na Mediteranu, gdje su promjene temperature i količine oborina posebno izražene. Upozorio je na važnost očuvanja vode, močvara i prirodnih staništa koja imaju ključnu ulogu u održavanju ekosustava.
„Na Zemlji imamo manje od tri posto slatke vode, a ono što koristimo za piće i druge potrebe još je manji dio. Zato moramo biti racionalni prema vodi i težiti njezinu pročišćavanju i ponovnoj uporabi. Močvare su izuzetno važne. Ljudi su ih nekad doživljavali kao nešto loše, ali danas znamo da imaju veliku ulogu u ekosustavu. One su poput bubrega i jetre prirode“, naglasio je.

Šikić je govorio i o važnosti stručnog upravljanja šumama na primjeru Marjana, gdje su oluje i potkornjak pokazali koliko monokulture mogu biti osjetljive na klimatske ekstreme.
„Marjan je park-šuma u kojoj su određeni zahvati mogući i potrebni, ali ne zbog gospodarske dobiti, nego zbog općekorisnih funkcija šume. Kad dođu jake oluje, a imate gust sklop i monokulturu, stabla postaju nestabilna. Potkornjak dodatno oslabi šumu i onda dolazi do urušavanja. Zato struka i znanost moraju upravljati takvim prostorima. Zaštita prirode nije sama sebi svrha“, rekao je.
Na kraju razgovora osvrnuo se i na Vransko jezero, kojem je posvećen dio njegova znanstvenog rada. Naglasio je kako je riječ o vrlo osjetljivom i dinamičnom ekosustavu koji trpi posljedice poljoprivrede, onečišćenja i klimatskih promjena.
„Vransko jezero je ekosustav koji se stalno mijenja. Najlošija prognoza bila bi da ga izgubimo onakvim kakav jest i kakav treba biti – kao slatkovodno jezero, najveće u Hrvatskoj. U slivu Vranskog jezera imamo poljoprivredu. Tu su pitanja vode i tla, odnosno zdravlja tla i zdravlja vode. Pokazatelji govore da sve ono što se dogodi u tom slivu, praktički za dva dana završi u jezeru — teški metali, onečišćenja, eutrofikacija i zaslanjivanje zbog klimatskih promjena.
















