Napisao je više od deset knjiga o Zadru iz mnogima nepoznate povijesti, isticanjem nekih događaja i osoba izazivao je ponekad kontradiktorna stajališta, ali govoreći o prošlosti grada kod Umberta Piasevolia u „Điru po Kalelargi“ na Radio Zadru, pokazao se izvrsnim sugovornikom.
Magistar ekonomije Ferdinand Perinović, kroničar grada kojem bi prema količini faktografskih podataka o povijesti više priličilo neko zanimanje iz domene povijesti, prve godine života proživio je na samome Narodnom Trgu, ali je 11 godina odrastanja proveo u kući Minime, zdanju koje je podignula talijanska vlast za vrijeme okupacije Zadra i koja je imala čak 8 ulaza s brojnim stanarima i živahnim susjedstvom. Iako je izgrađena kao objekt socijalnog tipa, sa svih strana je bila okružene vrtovima, a osim peradi obitelj Perinović držala je i jednu svinju pa je unatoč brojnoj kući u godinama gladi, egzistencija bila osigurana. Na Uskrs su se u obližnju pekarnicu nosile daske za pranje robe na koje se stavljalo tijesto pogače u obliku pletenice s jajem u sredini, prisjeća se naš gost.
Odmah prebacuje temu na razliku između grada sada i nekada koja je kaže ogromna, te dodaje da se očituje najbolje u drugačijem sustavu vrijednosti nekada i sada.
– Ja sam kroničar grada, a to znači da zapisujem događanja isto kao i ljude koji su ih stvarali, a to nisu bili poznati ljudi već njih 1000 običnih sugrađana koji su obilježili život grada. Nema tu „zvijezda“, naglasit će Perinović.
GOSPA OD VAROŠA I STANARSKI OBIČAJ KOJEG VRIJEME NE OTIMA
U crkvi sv. Šime u Zadru čuva se jedno od najvrijednijih umjetničkih i duhovnih blaga grada, srebrni pokrov poliptiha Gospe Varoške. Stari Varošani, poslije Stanarci molili su se Bogu u crkvi sv. Mateja koju je krasila upravo njena ikona. Ferdo Perinović obilježava Gospu od Varoša na svoj način, na Kolovarama gdje živi i gdje je izvorno mjesto štovanja. Do 1567. Varošani su boravili u Varoši sv. Martina, a onda su silom prilike preseljeni u Veliku varoš da bi dolaskom Napoleona morali prisilno iseliti u Stanove.
Zanimljivo je da su u prvotnom okruženju živjeli u obilju, oko kuća su imali vrtove a onda su preseljenjem na novu lokaciju postali gradska sirotinja. Procesija ikone Gospe od Varoša bila je najveća u povijesti grada, tvrdi Perinović, a Stanarci su njegovali taj običaj pa i dan danas ljubav traje.
– Procesija je organizirana, ne samo zbog premještanja ikone Gospe mira s oltara crkve sv. Mateja koja se nalazila u Varošu na oltar današnje crkve sv. Šime, nego i kao simbol preseljenja Varošana u Veliku varoš, podsjeća gost dodajući kako su Varošani kao demografski fundament hrvatskog Zadra predstavljali značajnu hrvatsku komponentu u Zadru.
NESUĐENI KRALJ KUMOVAO NEOBIČNOM IMENU
Ferdinand Perinović ime je dobio dobio po austrougarskom prijestolonasljedniku Franji Ferdinadu koji je prije nego je smrtno stradao u atentatu, često boravio u Dalmaciji. Za vrijeme vojnih vježbi u Zadru 1911. obišao je obiteljsku gostionu Bartola Bere Perinovića gdje bi rado zapjevao „Premilu Domovinu“, a nije krio i da ima velike planove za Hrvatsku. Ipak, za jednu grupu Zadrana gajio je posebnu naklonost.
-Prijestolonasljednik je bio toliko oduševljen Stanarcima da je Opća pučka škola Stanovi direktivu za otvaranjem dobila izravno iz Beča, ističe Perinović dodajući da je u čast tome ushićeni djed Marko odlučio unuku dati ime Ferdinand.
SA ZOILOM SE POISTOVJEĆIVAO PUK
Činjenica da Zadar ima čak četiri sveca nije pitanje zasluga već puke potrebe. Nitko nije propatio kao Zadar zbog silnih bombi koje su ga zasipale kroz turbulentnu povijest. Nakon potpisivanju Zadarskoga mira čak 51 godinu Zadar je bio europska metropola i u bilo kojoj fazi postojanja bio je izložen teritorijalnim pretenzijama vanjskih “igrača”.
– Da bi opstao kao grad, sačuvao svoj genetski zapis i ljepotu, te se zaklonio od pohotnih pogleda, “opasao se” s četiri sveca.- pojašnjava.
Sv. Krševan, sv. Stošija i sv. Zoilo bili su suvremenici, ali sv. Zolio je – priznat ćemo – ostao na margini vrednovanja.
– Zoilo je bio beskućnik za razliku od ostalih svetaca, a puk se oduvijek identificirao s njima sličnima po pitanju srca. Ne može se reći da je Zoilo bio potpuno zaboravljen. Srednji vijek je podario velike procesije njemu u čast kada bi bogato plemstvo na samom početku zime 16. prosinca darivalo pučanstvo i zato je Zoilo bio sve više i jače voljen od sugrađana.
O NE TAKO DALEKOJ POVIJESTI
„Dan kada su sva zvona zvonila“ naslov je knjige Ferde Perinovića koja u središtu ima motiv talijanske okupacije grada i oslobođenja nakon čega su partizani ušli u grad.
– 1. studenog 1944. bio je blagdan je Svih svetih, a ostat će upamćen kao dan kada se nakon godinu dana teškog bombardiranja opet moglo pjevati i govoriti na hrvatskom. Tada je nakon konačne pobjede spontano došla inicijativa za čišćenjem i podizanjem grada na noge, podsjeća na vremena kada nije bio problem kretati od nule.
Kao autor dokumentarca o Zadru između dva bombardiranja, napominje da su okupatori znali uzimati zemljište od domicilnih koji se nisu slagali s njima, ali od svega lošeg našlo se i nešto dobro – a to je izgradnja npr. Casa popolare, kuće Minime, potom mosta 1928…
– Imali su Talijani plan napraviti industrijsko središte, ali na fašističkim osnovama, što je ponižavalo domicilno stanovništvo pa uostalom nije moglo ni zaživiti.
ZNATE LI…?
Gdje su Vrata sv. Krševana ili Vrata sv. Lepanta, inače simbola pobjede nad Turcima u najvećoj pomorskoj bitci u povijesti gdje je sudjelovalo 10 000 Hrvata? To su Morska vrata iz 1573. godine, a podignuta u čast pobjede kršćanske vojske kod Lepanta. Iznad vrata su dijelovi rimskog slavoluka, a iznad vijenca i luka postavljena je natpisna ploča s detaljima Lepantske bitke dok vrh ukrašava reljef sv. Krševana na konju okrenut suprotno od onoga na grbu grada.
– Poznatija i kao vrata Sv. Krševana i nalaze se kao treći ulaz u stari grad na mjestu gdje je danas Jadrolinija, informira Perinović one koji žive u Zadru, a ne znaju.
LIBAR GRACIJELI
Jedna od posljednjih knjiga koju je potpisao, ali ne bez kontradikcija, je ona posvećena Gracijeli Sutlović, za koju je – ispostavit će se – trebalo jedno štivo iz druge perspektive da bi demistificiralo tko je ona uistinu bila kao čovjek. Za to su poslužile životne epizode susreta kroz koje je Ferdo zapazio njene rijetke kvalitete poput pravdoljubivosti i lojalnosti, a što se kosilo s javnim mnijenjem o Gracijeli kao nositeljici najstarijeg zanata na svijetu.
– Moj prijatelj Paolo i ja 1951, smo znali zbog posla jesti u jednom gradskom podrumu. Tamo nas je jednom primijetila Gracijela i kako bi joj ponudio sendvič jer je „jela očima“, ona je odbila rekavši da to nije njeno. Tu sam osjetio njezino poštenje i kada sam u gradu rekao da je Gracijela duša Zadra, bilo je puno kontradiktornih reakcija.
Nakon predstavljanja knjige burno su reagirale i neke Zadranke koje su se obratile samom autoru, ali su se na kraju otvorile priznajući s razumijevanjem njezinu pozitivnu ulogu u životu grada.
MITOVI I ZABLUDE VEZANE U GRAD
Jednu od njih pokušao je razbiti pisanjem knjige “Dica Kalelarge protiv 4 lažnih mita” na koju ga je ponukala izjava književnika Ante Tomića, inače zadarskoga studenta, da Zadar nema autohtonih žitelja. Temu je Perinović minuciozno i temeljito faktografski obradio i došao kaže, do zaključka:
– Dokazao sam naime, kako imamo više autohtonih žitelja nego Split Splićana.
Ferdo Perinović se za kraj obraća mladima poručujući da prvo misle na egzistenciju, a zatim na sve ostalo. Demografska obnova – tvrdi – ide od umirovljenika i tu je država na potezu.
Budućnost grada vidi u pokretanju proizvodnje čime bi se automatski dogodio i demografski boom.
