U Hrvatskoj se često govori o djeci na rubu siromaštva, ali rijetko tko jasno kaže što to znači u svakodnevnom životu. To nisu djeca bez krova nad glavom. To su djeca koja imaju dom, ali roditelji svaki mjesec računaju mogu li platiti sve račune. Djeca koja imaju školsku torbu, ali ne i novac za izlet. Djeca čiji roditelji stalno računaju može li se nešto priuštiti ili mora čekati sljedeći mjesec.
Prema procjenama stručnjaka, više od 100 tisuća djece u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. To znači da gotovo svako peto dijete u Hrvatskoj odrasta u takvim okolnostima, a u gotovo svakom razredu postoji nekoliko djece čiji roditelji stalno balansiraju između osnovnih troškova.
Takva djeca često ne idu na izlete, ne treniraju, nemaju instrukcije ili dodatne aktivnosti. Ne zato što ne žele, nego zato što roditelji jednostavno nemaju novca.
Razlika se često vidi i u onim naizgled sitnim stvarima kao što su rođendani i razne proslave. Dok neka djeca slave rođendane u igraonicama ili restoranima, druga ih obilježe skromno kod kuće ili ih uopće ne slave.
Dok jednima blješti raskoš šarenih poklona, druga djeca ostaju u sjeni tihe neimaštine, često neprimijećena, ali dobro svjesna razlike.
Upravo zbog toga, tema dječjeg siromaštva ponovno dolazi na dnevni red politike. Nakon Uskrsa trebala bi se održati tematska sjednica saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport posvećena siromaštvu djece u Hrvatskoj. Jedan od prijedloga je da gradovi i općine osiguraju sredstva za djecu iz siromašnijih obitelji: za školske izlete, sport, glazbenu školu i druge aktivnosti, kroz vaučere ili izravne uplate klubovima i školama.
Istodobno, na lokalnoj razini pojavljuju se i druge inicijative vezane uz djecu i mlade. Tako se u Gradskom vijeću Zadra otvorila rasprava o testiranju učenika na sredstva ovisnosti. Ideja na prvi pogled zvuči odlučno i jednostavno, ali valja reći da nijedna država na svijetu nije uvela sustavno testiranje djece u školama. Razloga je više, od pravnih i etičkih pitanja do same učinkovitosti takvih mjera.
Prevencija ovisnosti nije stvar jednoga testa. Test može pokazati da se nešto dogodilo, ali prevencija pomaže da se to uopće ne dogodi.
To, međutim, ne znači da roditelji koji sumnjaju da je njihovo dijete pod utjecajem opojnih sredstava ne bi trebali imati pomoć sustava. Upravo suprotno, država ili grad trebali bi omogućiti besplatno i anonimno testiranje za roditelje koji imaju takvu sumnju. Takva pomoć bila bi mnogo korisnija od ideje masovnog testiranja djece u školama.
Uostalom, ozbiljna politika prema djeci ne počinje spektakularnim mjerama koje dobro zvuče u raspravama, nego tihim, konkretnim rješenjima koja roditeljima doista mogu pomoći. Ako već postoje sredstva koja se planiraju trošiti na takve programe, možda bi bilo razumnije dio tog novca usmjeriti upravo na takvu ciljanu pomoć roditeljima, a dio na djecu koja si ne mogu priuštiti sport, izlet, glazbenu školu ili neku drugu aktivnost.
Jer problem dječjeg siromaštva često se vidi upravo u tim sitnicama. U razredu svi znaju koje dijete nije moglo ići na izlet ili nikada nije slavilo rođendan u igraonici.
Djeca na rubu siromaštva ne trebaju sažaljenje.
Treba im društvo koje ih neće svakodnevno podsjećati na ono što nemaju.
Jer djetinjstvo ne bi smjelo biti mjesto gdje se prvi put jasno vidi razlika između onih koji mogu i onih koji ne mogu.
