Umirovljeni sveučilišni profesor, a ponajprije konzervator, kako to za sebe voli reći dr. sv. Pavuša Vežić, nositelj nagrade za životno djelo Grada Zadra u emisiji na Radio Zadru govorio je kao povjesničar umjetnosti te građanin o prošlosti i sadašnjosti Zadra.
Nakon Drugog svjetskog rata, Zadrani talijanskih korijena nisu htjeli živjeti pod novom vlašću pa su i oni migrirali. Nakon Domovinskog rata ponovilo se nešto slično, govori na Pavuša Vežić i dodaje kako je 20 stoljeće prema Zadru bilo maćehinsko, ali je šteta da ga je veliki broj autentičnih Zadrana napustio.
– Pokojni dr. Perović, iako nije živio daleko od srca Zadra, znao je reći da ide u grad jer dok nije prošao Fošu nije u gradu. Profesor Vežić slaže se sa tom nepisanom definicijom što je grad, a što Poluotok.
– Dok sam u Ninu radio na projektu Crkve Sv. Križa upoznao sam Ninjane koji bi me pitali kako je u gradu. Grad je ono unutar zidina i za sve koji su u njega dolazili tu je bila administracija kao i sve ostale ključne institucije. Dubrovčani sa svojim starim gradom imali istu priču.
Na upit koliko se grad kroz vrijeme mijenjao naš poznati sugrađanin odgovara sa dozom zabrinutosti:
– Kultura življenja je ugrožena jer grad postaje apartmansko naselje čime se smanjuje i broj stanovništva. Turistička najezda pojela je demografsku sliku samog Poluotoka te povlačim ponovno vezu sa Dubrovnikom u kojem je nekada u gradu bilo pet tisuća a sada jedva tisuću stanara radi istog razloga, rekao je među ostalim dr. Vežić koji je bio jedan od govornika na najvećem skupu građanske svijesti u Zadru.
Dodaje kako tim putem idu i Split dok se Šibenik još dobro drži, zaključuje temu masovnog turizma u krhkim i lijepim dalmatinskim perjanicama uz dodatak kako se masovnim turizmom dramatično sužava snabdijevanje osnovnim potrepštinama stanara jer su dućani iselili iz staroga grada.
