2025. godina završava globalnim povlačenjem kočnice kad je u pitanju dostizanje klimatskih ciljeva, ali i prijetnjama novim emisijama kao posljedice povećanja vojnih budžeta.
U studenom je Europski parlament donio odluku kojom se cilj o smanjenu emisija stakleničkih plinova do 2040., u odnosu na referentnu 1990. godinu, s postavljenih 90% smanjuje na 85% s time što je industriji omogućeno da 5% ostvari koristeći se mehanizmom ugljične kompenzacije koja se praktično svodi na kupnju tzv. „ugljičnih kredita“ na svjetskom tržištu. Niti dva tjedna kasnije, Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP30) u Brazilu završila je bez dogovora o konkretnom planu napuštanja fosilnih goriva. Prihvaćen je, doduše, prijedlog odobravanja pomoći zemljama u razvoju za prilagodbu posljedicama klimatskih promjena koji bi trebao dostići oko 104 milijarde eura godišnje, čime bi se utrostručio ranije zacrtani cilj pomoći ovim zemljama. No, kritičari upozoravaju kako nisu dogovoreni financijski mehanizmi za prikupljanje ovih sredstava, te kako je i novopostavljeni financijski cilj značajno ispod stvarnih potreba te ne vodi osiguranju klimatske pravde za zemlje globalnog juga.
Istodobno, najave rastućih povećanja vojnih budžeta znače i povećanje emisija stakleničkih plinova. Kyotski protokol, podsjeća Time, nije obvezao države potpisnice na objavljivanje emisije oružanih snaga, dok je Pariški sporazum ostavio državama mogućnost dobrovoljne objave. Prema procjeni Nete Crawford, autorice knjige „Pentagon, klimatske promjene i rat: prikaz porasta i pada emisija američke vojske“ samo u 2023. godini, operacije i pogoni Pentagona generirali su oko 48 MtCO2e – megatona ekvivalenta ugljikovog dioksida – što je više nego što su te godine emitirale čitave države, uključujući Finsku, Gvatemalu i Siriju. Mjernom jedinicom „ekvivalent ugljikovog dioksida“, napominjemo, izražavaju se ukupne emisije različitih stakleničkih plova. Prema istom izvoru, o čemu piše The Guardian, od 1979. do 2023. Pentagon je generirao gotovo 4000 MtCO2e – koliko su otprilike iznosile ukupne emisije Indije u 2023. godini, dok se ukupni vojni ugljični otisak procjenjuje na oko 5,5% globalnih emisija, isključujući stakleničke plinove iz sukoba i ratnih borbi. Za usporedbu, navodi se, „to je više od ukupnog doprinosa civilnog zrakoplovstva koje iznosi 2% i brodarstva koje iznosi 3%, te, kad bi svjetske vojske bile jedna država, ova bi brojka predstavljala četvrti najveći nacionalni ugljični otisak na svijetu – veći od ruskog“.
Studija „Kako rastući globalni vojni izdaci ugrožavaju Cilj održivog razvoja 13 o klimatskim akcijama“ prema pisanju The Guardiana procjenjuje kako bi povećanje izdvajanja za vojsku na 2% BDP dovelo do povećanja emisija u državama NATO saveza, ne računajući SAD, za između 87 i 194 megatona ekvivalenta ugljikovog dioksida godišnje, dok studija „Rat protiv klime: Multitemporalna studija emisija stakleničkih plinova sukoba Izraela i Gaze“ o čemu također piše The Guardian, procjenjuje, odnoseći se na 15 mjeseci ratnog sukoba, kako bi dugoročni klimatski troškovi uništavanja, čišćenja i obnove Gaze mogli premašiti 31 milijun tona ekvivalenta ugljičnog dioksida „što je više od ukupnih godišnjih emisija stakleničkih plinova koje su 2023. godine ispustile Kostarika i Estonija“.
Prema procjeni Inicijative za obračun stakleničkih plinova u ratu (IGGAW), o čemu piše Time od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. nacionalne emisije Ukrajine porasle su za više od 230 metričkih tona ekvivalenta ugljikovog dioksida što je otprilike jednako godišnjim emisijama Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke zajedno.
U svjetlu ovih scenarija, nameće se pitanje ne samo realne svrhovitosti dosega civilnih napora u smanjenju globalnih emisija nego svrhe i usmjerenja građanskog klimatskog aktivizma koji se, osobito na lokalnim razinama, u pravilu obraća pojedincima pozivajući ih na promjenu životnih navika poput korištenja javnog prijevoza i bicikala umjesto vožnje automobilom ili na okolišno odgovornu kupnju.
Jedna od najpoznatijih klimatskih aktivistkinja, Šveđanka Greta Thunberg, pridružujući se u lipnju ove godine Flotili slobode za Gazu okolišni je aktivizam stavila u okvir borbe za ljudska prava.
-Bez obzira na uzrok patnje, bilo da se radi o CO2, bombama, državnoj represiji ili drugim oblicima nasilja, moramo se suprotstaviti tom izvoru patnje. A ako se pretvaramo da nam je stalo do okoliša, ako se pretvaramo da nam je stalo do klime i budućnosti naše djece, a da ne vidimo, ne priznajemo i ne borimo se protiv patnje svih marginaliziranih ljudi danas, onda je to izrazito rasistički pristup pravdi koji isključuje većinu svjetske populacije, izjavila je tada Thunberg, kako je prenio VoxEurop.
– Ovakav kritički pogled na okolišni aktivizam je nužan i više nego pravovremen. Točno je da se prečesto fokusiramo na rezultat u obliku promjena navika pojedinaca, pogotovo kada djelujemo u malim lokalnim sredinama i organiziramo primjerice radionice oporabe i smanjenja otpada, zagovaramo smanjenje plastike i redukciju korištenja automobila ili računamo osobni ugljični otisak. Osobno mislim da je Murray Bookchin u pravu kada u svojoj knjizi „Ekologija slobode: Pojava i raspad hijerarhije“ s početka 80tih godina prošlog stoljeća razlikuje okolišni aktivizam od ekološkog aktivizma. Murray je tada okolišni aktivizam definirao kao onaj koji se fokusira na zaštitu okoliša i prirode koristeći mehanizme utjecaja na politike i konzervacijske prakse, a kritizirao ga je smatrajući da on ne može dovesti do stvarne promjene već primarno radi na očuvanju prirodnih resursa radi njihove buduće eksploatacije i stavio ga nasuprot ekološkom aktivizmu koji, po njemu, prepoznaje da je korijen okolišne destrukcije u društvenoj hijerarhiji iz koje proizlaze ratovi, ekonomska i socijalana nejednakost, siromaštvo i sva kršenja ljudskih prava. Murray je, među ostalim kritiziran kao utopist, ali rekla bih da svaki aktivizam vrijedan svojeg imena, počiva na idealu. Teško je procijeniti ima li danas u aktivističkim grupama koje se bore za pojedine skupine ljudskih prava snage za uspostavu platforme šire suradnje. Potpuno svjesna vlastitog eurocentričnog pogleda, mogu se samo nadati da ćemo ozbiljno shvatiti što porast popularnosti ekstremne desnice u Europi znači, ne samo za borbu protiv klimatskih promjena i uspostavu klimatske pravde, nego za ljudska prava u cjelini, napose prava žena, rodnih i seksualnih manjina, nacionalnih manjina i osoba s invaliditetom. Želeći u ovom odgovoru poštovati pravo svake osobe na samoodređenje u djelovanju, mogu samo reći da je, bez obzira na to što sam članica okolišne organizacije, a ne i drugih, moje mjesto jednako na Povorki ponosa, na antifašističkom prosvjedu ili na prosvjedu protiv genocida u Gazi, zaključuje dopredsjednica udruge „Eko-Zadar“ Nives Rogoznica.
