Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu ponoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“ i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“, prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.
Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.
U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.
Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.
Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.
Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?
Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).
Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.
Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.
Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.
Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.
Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.
