zrak? Koliko je lipo sidit na provi, dok sunce sija, a brod prati valove koji mu dolaze u susret? I ljuljuška se sve, udara more u provu, prska blago po nogama. Raspršena sol lipi se na kožu i kosu, pluća se pune svježinom. Jer, na moru se osjećaš živo, dišeš skupa s njim, podilaziš mu ne bi li te dovelo tamo kud ideš. Strpljenje, poštovanje, disciplina, duboko disanje, život u trenutku…to je ono čemu nas uči.
Ubrzanost života danas mnoge je udaljila od suživota s prirodom. Postoji u svijetu šačica ljudi, koja je odlučila napraviti nešto po tom pitanju. Neki ljudi, koji su odlučili stati na kraj promptnim rokovima i prepustili se u ruke prirodi, onoliko koliko mogu i koliko sustav dozvoljava.
Nema potribe sad nabrajati sve, ‘ko zna zna. Ali, postoji jedna lokalna ekipa koju valja spomenuti u ovom kontekstu. Veseli Saljani, koji su po uzoru na Francuze iz Grain de Sail te na Sail Cargo iz Costa Rice, odlučili dati svoj mali doprinos ciloj priči. Nećemo o ovim velikim igračima, koji su začetnici. Mi ćemo o našim Saljanima, koji nemaju neki veliki jedrenjak, ali kažu, uzeli su jednu staru braceru, koja im je slučajno došla pod ruke u Vodicama i odlučili njome dostavljati vino po starinsku…na idra, bez trošenja goriva.
Inače, bracera je srednjodalmatinski teretni obalni jedrenjak, porijeklom s Brača, kojeg krasi jedan jarbol na kraju 1/3 duljine broda. Ova njihova ih je obuzela, kažu, zeznula i morali su učiniti nešto s njom. Ovakva ideja transporta robe nije ništa novo, to je trend koji već postoji u svitu, ali ovi entuzijasti žele to primijeniti doma, odnosno vratiti priču di je i nekada bila. Malen doprinos, ali svakako nešto što je hvale vridno.
Tako su proteklog vikenda Saljani renoviranom bracerom uplovili u zadarsku Fošu. Spretno su se vezali po bandi, a iz broda su iskočili u tradicionalnim mornarskim majicama na prugice. Svi nasmijani i vidno ponosni su što su došli unatoč nikakvom vitru. Na rivi su ih dočekali prijatelji, jednako oduševljeni. Iako su uplovili u doba samog litnjeg zvizdana, ništa ih nije omelo u naumu da ispričaju svoju priču i pokušaju predstaviti svoj mali pothvat.
Bracera se zove Tilagus, a vlasnik i skiper broda je Ferdinand Petešić. Odma su otvorili kutije s ledom u kojima je bila friška riba i podilili okupljenima kao poklon s otoka. Simpatičan detalj, kojim su dali do znanja odakle su doplovili, bile su Mardešićeve konzerve, koje su se odmarale u tradicionalnom mrižnjaku na sredini broda, a koji inače služi za manule i sušenje ribe.
Naime, Saljani su na ideju došli sasvim slučajno. Vlasnik restorana Spageritimo u Salima, koji sudjeluje u ovoj avanturi, Daniel Lucić, podijelio je svoje dojmove – Nije ovo ništa novo, ali je novo na ovom dijelu Jadrana. Priča je išla u stilu: kad već vozu u grad, mi smo se dogovorili, pošto nam brodovi nisu uvik na ruku, s našim dobavljačem vina, da nam dostavi vino na ovaj način. Pokupimo i frišku verduru s pijace i usput ukrcamo nekog ‘ko triba taj dan na otok i spojimo ugodno s korisnim. Ferdinand Petešić rekao je kako su volji poći di god triba – Možda se ova priča okrene u nekom drugom smjeru, možda uspijemo napraviti i turističku ponudu iz ovoga, ‘ko zna, nadodao je.
Saljani putuju kako im dođe, sve po dogovoru i bez presinga. Za njih megalomanija nema mista, kažu kako se za dobre stvari valja strpit i da je ipak slađe malo čekat na nešto.
Dobavljač vina je kultni Pegi Strgačić, koji je distributer organskog vina Veralda i Volarević, koje ne prestaje oduševljavati turiste. Njima je privlačna ideja da piju provjereno i autohtono, a cijena ih uopće ne zanima. Organsko vino tako je i u duhu ove priče o organskom non-carbonated prijevozu.
– Definitivno, ovo je za svaku pohvalu. Ovo što žele pokazati je nešto što mi trebamo njegovati na svakodnevnoj razini i kroz turističku zajednicu. Ovo je nešto što mi imamo, što nas nitko ne može kopirati, i definitivno ova akcija govori da nismo zaboravili stare običaje i trud starih, koji su to radili sa vibrom i pozitivom i ja mogu samo reći kako sam oduševljen ovom idejom, izrazio je Pegi svoje viđenje.
Sva ova ćakulica dešavala se dok se služila vrhunska spiza iz restorana Spageritimo. Sve je bilo u duhu starinske Dalmacije. Poslužili su ledeni brudet od sušenih mola, carpaccio od tune uz frišku rukolu,. Na pijatu su se našli i slani inćuni te tradicionalna lokarda u rasolu s čičvardom. Nije izostalo ni otvaranje vina za degustaciju, a pozornost je uzeo rosni rose od plavca.
Ugodno druženje na zadarskoj Foši potrajalo je onoliko koliko pravim bodulima i triba vrimena za uniti sve. Malo nosi, stani, gucni, poi pa nastavi. Nakon što su ukrcali sve što triba, podilili ribu i naili sve prisutne, odvezali su konope i otisnuli se s kraja put Sali. Na svu sriću, vitar se lagano diza i digli su jedra. Čula se muzika i glasan smih, a kako i neće, kad su upravo postali dio nečeg što bi moglo postati nešto puno veće od njih.
A sve je počelo jednom običnom ćakulom uz more i s par vridnih ruku ljudi
ti u zrak? Koliko je lipo sidit na provi, dok sunce sija, a brod prati valove koji mu dolaze u susret? I ljuljuška se sve, udara more u provu, prska blago po nogama. Raspršena sol lipi se na kožu i kosu, pluća se pune svježinom. Jer, na moru se osjećaš živo, dišeš skupa s njim, podilaziš mu ne bi li te dovelo tamo kud ideš. Strpljenje, poštovanje, disciplina, duboko disanje, život u trenutku…to je ono čemu nas uči.
Ubrzanost života danas mnoge je udaljila od suživota s prirodom. Postoji u svijetu šačica ljudi, koja je odlučila napraviti nešto po tom pitanju. Neki ljudi, koji su odlučili stati na kraj promptnim rokovima i prepustili se u ruke prirodi, onoliko koliko mogu i koliko sustav dozvoljava.
Nema potribe sad nabrajati sve, ‘ko zna zna. Ali, postoji jedna lokalna ekipa koju valja spomenuti u ovom kontekstu. Veseli Saljani, koji su po uzoru na Francuze iz Grain de Sail te na Sail Cargo iz Costa Rice, odlučili dati svoj mali doprinos ciloj priči. Nećemo o ovim velikim igračima, koji su začetnici. Mi ćemo o našim Saljanima, koji nemaju neki veliki jedrenjak, ali kažu, uzeli su jednu staru braceru, koja im je slučajno došla pod ruke u Vodicama i odlučili njome dostavljati vino po starinsku…na idra, bez trošenja goriva.
Inače, bracera je srednjodalmatinski teretni obalni jedrenjak, porijeklom s Brača, kojeg krasi jedan jarbol na kraju 1/3 duljine broda. Ova njihova ih je obuzela, kažu, zeznula i morali su učiniti nešto s njom. Ovakva ideja transporta robe nije ništa novo, to je trend koji već postoji u svitu, ali ovi entuzijasti žele to primijeniti doma, odnosno vratiti priču di je i nekada bila. Malen doprinos, ali svakako nešto što je hvale vridno.
Tako su proteklog vikenda Saljani renoviranom bracerom uplovili u zadarsku Fošu. Spretno su se vezali po bandi, a iz broda su iskočili u tradicionalnim mornarskim majicama na prugice. Svi nasmijani i vidno ponosni su što su došli unatoč nikakvom vitru. Na rivi su ih dočekali prijatelji, jednako oduševljeni. Iako su uplovili u doba samog litnjeg zvizdana, ništa ih nije omelo u naumu da ispričaju svoju priču i pokušaju predstaviti svoj mali pothvat.
Bracera se zove Tilagus, a vlasnik i skiper broda je Ferdinand Petešić. Odma su otvorili kutije s ledom u kojima je bila friška riba i podilili okupljenima kao poklon s otoka. Simpatičan detalj, kojim su dali do znanja odakle su doplovili, bile su Mardešićeve konzerve, koje su se odmarale u tradicionalnom mrižnjaku na sredini broda, a koji inače služi za manule i sušenje ribe.
Naime, Saljani su na ideju došli sasvim slučajno. Vlasnik restorana Spageritimo u Salima, koji sudjeluje u ovoj avanturi, Daniel Lucić, podijelio je svoje dojmove – Nije ovo ništa novo, ali je novo na ovom dijelu Jadrana. Priča je išla u stilu: kad već vozu u grad, mi smo se dogovorili, pošto nam brodovi nisu uvik na ruku, s našim dobavljačem vina, da nam dostavi vino na ovaj način. Pokupimo i frišku verduru s pijace i usput ukrcamo nekog ‘ko triba taj dan na otok i spojimo ugodno s korisnim. Ferdinand Petešić rekao je kako su volji poći di god triba – Možda se ova priča okrene u nekom drugom smjeru, možda uspijemo napraviti i turističku ponudu iz ovoga, ‘ko zna, nadodao je.
Saljani putuju kako im dođe, sve po dogovoru i bez presinga. Za njih megalomanija nema mista, kažu kako se za dobre stvari valja strpit i da je ipak slađe malo čekat na nešto.
Dobavljač vina je kultni Pegi Strgačić, koji je distributer organskog vina Veralda i Volarević, koje ne prestaje oduševljavati turiste. Njima je privlačna ideja da piju provjereno i autohtono, a cijena ih uopće ne zanima. Organsko vino tako je i u duhu ove priče o organskom non-carbonated prijevozu.
– Definitivno, ovo je za svaku pohvalu. Ovo što žele pokazati je nešto što mi trebamo njegovati na svakodnevnoj razini i kroz turističku zajednicu. Ovo je nešto što mi imamo, što nas nitko ne može kopirati, i definitivno ova akcija govori da nismo zaboravili stare običaje i trud starih, koji su to radili sa vibrom i pozitivom i ja mogu samo reći kako sam oduševljen ovom idejom, izrazio je Pegi svoje viđenje.
Sva ova ćakulica dešavala se dok se služila vrhunska spiza iz restorana Spageritimo. Sve je bilo u duhu starinske Dalmacije. Poslužili su ledeni brudet od sušenih mola, carpaccio od tune uz frišku rukolu,. Na pijatu su se našli i slani inćuni te tradicionalna lokarda u rasolu s čičvardom. Nije izostalo ni otvaranje vina za degustaciju, a pozornost je uzeo rosni rose od plavca.
Ugodno druženje na zadarskoj Foši potrajalo je onoliko koliko pravim bodulima i triba vrimena za uniti sve. Malo nosi, stani, gucni, poi pa nastavi. Nakon što su ukrcali sve što triba, podilili ribu i naili sve prisutne, odvezali su konope i otisnuli se s kraja put Sali. Na svu sriću, vitar se lagano diza i digli su jedra. Čula se muzika i glasan smih, a kako i neće, kad su upravo postali dio nečeg što bi moglo postati nešto puno veće od njih.
A sve je počelo jednom običnom ćakulom uz more i s par vridnih ruku ljudi, koj
ti u zrak? Koliko je lipo sidit na provi, dok sunce sija, a brod prati valove koji mu dolaze u susret? I ljuljuška se sve, udara more u provu, prska blago po nogama. Raspršena sol lipi se na kožu i kosu, pluća se pune svježinom. Jer, na moru se osjećaš živo, dišeš skupa s njim, podilaziš mu ne bi li te dovelo tamo kud ideš. Strpljenje, poštovanje, disciplina, duboko disanje, život u trenutku…to je ono čemu nas uči.
Ubrzanost života danas mnoge je udaljila od suživota s prirodom. Postoji u svijetu šačica ljudi, koja je odlučila napraviti nešto po tom pitanju. Neki ljudi, koji su odlučili stati na kraj promptnim rokovima i prepustili se u ruke prirodi, onoliko koliko mogu i koliko sustav dozvoljava.
Nema potribe sad nabrajati sve, ‘ko zna zna. Ali, postoji jedna lokalna ekipa koju valja spomenuti u ovom kontekstu. Veseli Saljani, koji su po uzoru na Francuze iz Grain de Sail te na Sail Cargo iz Costa Rice, odlučili dati svoj mali doprinos ciloj priči. Nećemo o ovim velikim igračima, koji su začetnici. Mi ćemo o našim Saljanima, koji nemaju neki veliki jedrenjak, ali kažu, uzeli su jednu staru braceru, koja im je slučajno došla pod ruke u Vodicama i odlučili njome dostavljati vino po starinsku…na idra, bez trošenja goriva.
Inače, bracera je srednjodalmatinski teretni obalni jedrenjak, porijeklom s Brača, kojeg krasi jedan jarbol na kraju 1/3 duljine broda. Ova njihova ih je obuzela, kažu, zeznula i morali su učiniti nešto s njom. Ovakva ideja transporta robe nije ništa novo, to je trend koji već postoji u svitu, ali ovi entuzijasti žele to primijeniti doma, odnosno vratiti priču di je i nekada bila. Malen doprinos, ali svakako nešto što je hvale vridno.
Tako su proteklog vikenda Saljani renoviranom bracerom uplovili u zadarsku Fošu. Spretno su se vezali po bandi, a iz broda su iskočili u tradicionalnim mornarskim majicama na prugice. Svi nasmijani i vidno ponosni su što su došli unatoč nikakvom vitru. Na rivi su ih dočekali prijatelji, jednako oduševljeni. Iako su uplovili u doba samog litnjeg zvizdana, ništa ih nije omelo u naumu da ispričaju svoju priču i pokušaju predstaviti svoj mali pothvat.
Bracera se zove Tilagus, a vlasnik i skiper broda je Ferdinand Petešić. Odma su otvorili kutije s ledom u kojima je bila friška riba i podilili okupljenima kao poklon s otoka. Simpatičan detalj, kojim su dali do znanja odakle su doplovili, bile su Mardešićeve konzerve, koje su se odmarale u tradicionalnom mrižnjaku na sredini broda, a koji inače služi za manule i sušenje ribe.
Naime, Saljani su na ideju došli sasvim slučajno. Vlasnik restorana Spageritimo u Salima, koji sudjeluje u ovoj avanturi, Daniel Lucić, podijelio je svoje dojmove – Nije ovo ništa novo, ali je novo na ovom dijelu Jadrana. Priča je išla u stilu: kad već vozu u grad, mi smo se dogovorili, pošto nam brodovi nisu uvik na ruku, s našim dobavljačem vina, da nam dostavi vino na ovaj način. Pokupimo i frišku verduru s pijace i usput ukrcamo nekog ‘ko triba taj dan na otok i spojimo ugodno s korisnim. Ferdinand Petešić rekao je kako su volji poći di god triba – Možda se ova priča okrene u nekom drugom smjeru, možda uspijemo napraviti i turističku ponudu iz ovoga, ‘ko zna, nadodao je.
Saljani putuju kako im dođe, sve po dogovoru i bez presinga. Za njih megalomanija nema mista, kažu kako se za dobre stvari valja strpit i da je ipak slađe malo čekat na nešto.
Dobavljač vina je kultni Pegi Strgačić, koji je distributer organskog vina Veralda i Volarević, koje ne prestaje oduševljavati turiste. Njima je privlačna ideja da piju provjereno i autohtono, a cijena ih uopće ne zanima. Organsko vino tako je i u duhu ove priče o organskom non-carbonated prijevozu.
– Definitivno, ovo je za svaku pohvalu. Ovo što žele pokazati je nešto što mi trebamo njegovati na svakodnevnoj razini i kroz turističku zajednicu. Ovo je nešto što mi imamo, što nas nitko ne može kopirati, i definitivno ova akcija govori da nismo zaboravili stare običaje i trud starih, koji su to radili sa vibrom i pozitivom i ja mogu samo reći kako sam oduševljen ovom idejom, izrazio je Pegi svoje viđenje.
Sva ova ćakulica dešavala se dok se služila vrhunska spiza iz restorana Spageritimo. Sve je bilo u duhu starinske Dalmacije. Poslužili su ledeni brudet od sušenih mola, carpaccio od tune uz frišku rukolu,. Na pijatu su se našli i slani inćuni te tradicionalna lokarda u rasolu s čičvardom. Nije izostalo ni otvaranje vina za degustaciju, a pozornost je uzeo rosni rose od plavca.
Ugodno druženje na zadarskoj Foši potrajalo je onoliko koliko pravim bodulima i triba vrimena za uniti sve. Malo nosi, stani, gucni, poi pa nastavi. Nakon što su ukrcali sve što triba, podilili ribu i naili sve prisutne, odvezali su konope i otisnuli se s kraja put Sali. Na svu sriću, vitar se lagano diza i digli su jedra. Čula se muzika i glasan smih, a kako i neće, kad su upravo postali dio nečeg što bi moglo postati nešto puno veće od njih.
A sve je počelo jednom običnom ćakulom uz more i s par vridnih ruku ljudi, koj
ti u zrak? Koliko je lipo sidit na provi, dok sunce sija, a brod prati valove koji mu dolaze u susret? I ljuljuška se sve, udara more u provu, prska blago po nogama. Raspršena sol lipi se na kožu i kosu, pluća se pune svježinom. Jer, na moru se osjećaš živo, dišeš skupa s njim, podilaziš mu ne bi li te dovelo tamo kud ideš. Strpljenje, poštovanje, disciplina, duboko disanje, život u trenutku…to je ono čemu nas uči.
Ubrzanost života danas mnoge je udaljila od suživota s prirodom. Postoji u svijetu šačica ljudi, koja je odlučila napraviti nešto po tom pitanju. Neki ljudi, koji su odlučili stati na kraj promptnim rokovima i prepustili se u ruke prirodi, onoliko koliko mogu i koliko sustav dozvoljava.
Nema potribe sad nabrajati sve, ‘ko zna zna. Ali, postoji jedna lokalna ekipa koju valja spomenuti u ovom kontekstu. Veseli Saljani, koji su po uzoru na Francuze iz Grain de Sail te na Sail Cargo iz Costa Rice, odlučili dati svoj mali doprinos ciloj priči. Nećemo o ovim velikim igračima, koji su začetnici. Mi ćemo o našim Saljanima, koji nemaju neki veliki jedrenjak, ali kažu, uzeli su jednu staru braceru, koja im je slučajno došla pod ruke u Vodicama i odlučili njome dostavljati vino po starinsku…na idra, bez trošenja goriva.
Inače, bracera je srednjodalmatinski teretni obalni jedrenjak, porijeklom s Brača, kojeg krasi jedan jarbol na kraju 1/3 duljine broda. Ova njihova ih je obuzela, kažu, zeznula i morali su učiniti nešto s njom. Ovakva ideja transporta robe nije ništa novo, to je trend koji već postoji u svitu, ali ovi entuzijasti žele to primijeniti doma, odnosno vratiti priču di je i nekada bila. Malen doprinos, ali svakako nešto što je hvale vridno.
Tako su proteklog vikenda Saljani renoviranom bracerom uplovili u zadarsku Fošu. Spretno su se vezali po bandi, a iz broda su iskočili u tradicionalnim mornarskim majicama na prugice. Svi nasmijani i vidno ponosni su što su došli unatoč nikakvom vitru. Na rivi su ih dočekali prijatelji, jednako oduševljeni. Iako su uplovili u doba samog litnjeg zvizdana, ništa ih nije omelo u naumu da ispričaju svoju priču i pokušaju predstaviti svoj mali pothvat.
Bracera se zove Tilagus, a vlasnik i skiper broda je Ferdinand Petešić. Odma su otvorili kutije s ledom u kojima je bila friška riba i podilili okupljenima kao poklon s otoka. Simpatičan detalj, kojim su dali do znanja odakle su doplovili, bile su Mardešićeve konzerve, koje su se odmarale u tradicionalnom mrižnjaku na sredini broda, a koji inače služi za manule i sušenje ribe.
Naime, Saljani su na ideju došli sasvim slučajno. Vlasnik restorana Spageritimo u Salima, koji sudjeluje u ovoj avanturi, Daniel Lucić, podijelio je svoje dojmove – Nije ovo ništa novo, ali je novo na ovom dijelu Jadrana. Priča je išla u stilu: kad već vozu u grad, mi smo se dogovorili, pošto nam brodovi nisu uvik na ruku, s našim dobavljačem vina, da nam dostavi vino na ovaj način. Pokupimo i frišku verduru s pijace i usput ukrcamo nekog ‘ko triba taj dan na otok i spojimo ugodno s korisnim. Ferdinand Petešić rekao je kako su volji poći di god triba – Možda se ova priča okrene u nekom drugom smjeru, možda uspijemo napraviti i turističku ponudu iz ovoga, ‘ko zna, nadodao je.
Saljani putuju kako im dođe, sve po dogovoru i bez presinga. Za njih megalomanija nema mista, kažu kako se za dobre stvari valja strpit i da je ipak slađe malo čekat na nešto.
Dobavljač vina je kultni Pegi Strgačić, koji je distributer organskog vina Veralda i Volarević, koje ne prestaje oduševljavati turiste. Njima je privlačna ideja da piju provjereno i autohtono, a cijena ih uopće ne zanima. Organsko vino tako je i u duhu ove priče o organskom non-carbonated prijevozu.
– Definitivno, ovo je za svaku pohvalu. Ovo što žele pokazati je nešto što mi trebamo njegovati na svakodnevnoj razini i kroz turističku zajednicu. Ovo je nešto što mi imamo, što nas nitko ne može kopirati, i definitivno ova akcija govori da nismo zaboravili stare običaje i trud starih, koji su to radili sa vibrom i pozitivom i ja mogu samo reći kako sam oduševljen ovom idejom, izrazio je Pegi svoje viđenje.
Sva ova ćakulica dešavala se dok se služila vrhunska spiza iz restorana Spageritimo. Sve je bilo u duhu starinske Dalmacije. Poslužili su ledeni brudet od sušenih mola, carpaccio od tune uz frišku rukolu,. Na pijatu su se našli i slani inćuni te tradicionalna lokarda u rasolu s čičvardom. Nije izostalo ni otvaranje vina za degustaciju, a pozornost je uzeo rosni rose od plavca.
Ugodno druženje na zadarskoj Foši potrajalo je onoliko koliko pravim bodulima i triba vrimena za uniti sve. Malo nosi, stani, gucni, poi pa nastavi. Nakon što su ukrcali sve što triba, podilili ribu i naili sve prisutne, odvezali su konope i otisnuli se s kraja put Sali. Na svu sriću, vitar se lagano diza i digli su jedra. Čula se muzika i glasan smih, a kako i neće, kad su upravo postali dio nečeg što bi moglo postati nešto puno veće od njih.
A sve je počelo jednom običnom ćakulom uz more i s par vridnih ruku ljudi, koji su žedni nečeg starinskog i prirodnog…
