Skup izražavanja građanskog protivljenja odluci „vladajućih” da se zgrada Doma županije dodijeli Zadarskoj nadbiskupiji, nije bio velik ali je bio kvalitetan. Okupili su se građani koji su tim činom odlučili reći dosta štetnoj politici koja Zadru nameće sve više inferioran položaj u odnosu na Zagreb u kojem se odlučuje o sudbini Grada. Na jučerašnjem prosvjednom okupljanju građana Zadra, potpomognuto lokalnim političarima oporbe koji aktivno žive život Grada, bila je i bivša direktorica Glazbene škole – Đurđica Andrović.
Kada je granatirana Kneževa palača u kojoj je bila Glazbena škola s Koncertnom dvoranom kroz koju su prolazile generacije Zadrana, da nije bilo hrabrosti te žene, možda danas ne bi bilo ni Glazbene škole. Nije tada iza nje bila Država, Grad, Županija ili Crkva da bi osigurali alternativni prostor za školu. Ona je nedavno za Zadarski list podsjetila kako su prvo tražili da im se za školu ustupi zgrada bivšeg Dom JNA koja se očito dugo čuvala od takvih “megalomana”.
Đurđica Andrović je gotovo sama „jurišala” i osvojila jednu od zgrada JNA kasarne u kojoj je škola još i danas. Dobili su je od Hrvatske vojske, a vlasnik je postala Republika Hrvatska koja ih može sutra istjerati vani zbog neke druge odluke Vlade Ive Sanadera kojom je cjelokupan prostor bivše vojarne dodijeljen za sveučilišni kampus i pastoralni centar Zadarske nadbiskupije.
I kada se govori kako će zgrada Županije, ilitiga Dom JNA, biti završni dar za oduzetu imovinu govori Zadarskoj crkvi, nitko se nije pitao je li Glazbenoj školi ponuđen povratak u Kneževu palaču. Kao i zboru Zoranić u Providurovu.
Tražili su oni to putem tribina ili izravno od gradske vlasti koje su na sebe preuzele odgovornost za koncept uređenja Dvije palače. Kneževa palača već je postala “kuća duhova” – Zadrani u nju imaju rijetku priliku ulaska – stalnih korisnika više nema.
Štoviše, težište se prebacuje na Providurovu palaču – kojoj će živost donijeti samo Gradska knjižnica koja se barem dijelom vraća. Bila je u prizemlju Kneževe palače. Nakon bombardiranja Kneževe palače alterantivni smještaj tražio se, opet agilnošću tadašnjeg ravnatelja Ivana Pehara, i našao u zgradi vojarne koju je Zadru u nasljeđe ostavila talijanska vojska. Tako je i zgrada u kojoj je već 30 godina sjedište Županije, građena kao sjedište vojne vlasti.
Takva povijest Crkvi ne smeta jer radi se o građevini na “bogomdanoj” lokaciji – pa baš za crkveni arhiv i knjižnicu. Umjesto da se iz nje čuju zvukovi glazbe – najljepše umjetnosti koja zaslužuje takav prostor.
