U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” naš gost, pater Marko Dokoza, trenutno na službi u župi „Belafuža” kao župni vikar te poslužitelj župa Ugljan i Lukoran na otoku Ugljanu, podijelio je s nama svoju priču.
“Za svoj poziv odlučio sam se spontano. Od malena je postojala neka privlačnost prema svećeništvu u meni. Kroz odrastanje bilo je uspona i padova, trenutaka kada je želja bila jača i trenutaka kad je bila slabija. U zrelijoj dobi, kad je dječačački zanos i oduševljenje počeo jenjavati, ta se privlačnost počela pretvarati u čvrstu odluku” – svjedoči pater Marko. Na putu ga je održalo uvjerenje da je to volja Božja za njegov život, a to je uvjerenje stjecao kroz duhovni rast, razgovor s drugim svećenicima i laicima. U srcu mu je rasla čežnja da se daruje drugima tako da im približuje Boga, kao jedan dar što ga je on primio i što ga prima kroz svakodnevne susrete s Gospodinom. Htio je biti posrednik i pomoćnik drugim ljudima na njihovu putu prema susretu s Bogom.
„Kušnje su dosadni dio našega puta jer nas odvraćaju od onoga bitnoga”, naglasio je pater Marko. Neke su bile prirodne, poput zaljubljivanja, i vodile su ga u propitivanja puta koji je izabrao. No, to su kušnje koje se rađaju iz čovjekove prirode i ima nešto lijepo u njima i s njima se nekako najlakše izboriti. Kad bi zaljubljenost prošla, ta pitanja bi se smirila u njemu. Najteže kušnje su susreti s ljudskom nezahvalnošću, sa bezobrazlukom, indiferentnošću i nepoštivanjem ljudskog dostojanstva, a to su iskušenja kaja svećenici proživljavaju svakodnevno. To je puno gore od onih klasičnih propitivanja na putu prema svećeništvu.
Na pitanje kako potaknuti mlade ljude na svećenički i redovnički poziv odgovorio je: „Samo Bog može potaknuti nekoga na svećenički i redovnički poziv. To nije nešto što se može reklamirati i prodati kao nekakav proizvod jer poziv izvire iz dubine ljudskoga srca, dolazi od samoga Gospodina. Ja mogu izreći kao poticaj činjenicu da se unatoč kušnjama i izazovima koje susrećemo danas u suvremenom svijetu, isplati biti svećenik prvenstveno zato što u tim kušnjama i susretima s ljudima pronalazimo Boga, tj. ulazimo u još jedan intimniji odnos s Gospodinom. To je privilegij koji jedan svećenik, redovnik ili redovnica imaju: da u kušnjama života i križevima koje nosimo, a ne nedostaje ih ako želimo biti autentični, imamo priliku ući u jedan intimniji odnos s Bogom.”
Ugodnu i blagoslovljenu nedjelju vam želim! Mir i dobro!
Post Scriptum:
Upute za ponašanje u sakralnom prostoru s obzirom na covid:
Obvezno nošenje maske, dezinfekcija ruku na ulazu u crkvu, pričest iskljuivo na ruke, izostavljen je znak mira (pružanje ruke), držanje razmaka, može se i ostajati ispred crkve kako bi se održavao dovolan razmak.
