Zoran Milanović danas je u kampanji Dalmacijom – jutros je posjetio Zadar, a nakon njega slijede Šibenik i Split. Milanovića je pred prostorijama stranke na Trgu Pet bunara nešto prije 10 sati dočekalo tridesetak stranačkih kolega, simpatizera i novinara. Brzinski je projurio stubištem kako bi otišao na mjesto gdje i car ide pješice, zaključao vrata na izlasku te se spustio među okupljene. Bilo je tu nekoliko poljubaca mlađih i starijih dama, zagrljaja SDP-ovih seniora, ali i prave euforije.
– Obožavam njegov rad, on je predsjednik s karakterom. Kao lider uvijek kaže što može napraviti za Hrvatsku, a ne govori laži, govorila je egzaltirana Jasnica, dok se u pozadini čula pjesma “Lijepo ime Zoran”, koju je poveo Fedinand Perinović.
Mnogi koriste priliku da izbliza vide i zagrle možda i budućeg predsjednika. Ostvari li se to, teško će sljedećeg puta zaobići tjelesnu stražu.
– Ovdje sam se 2007. susreo sa Sanaderom, prisjetio se Milanović zgode s Trga Petra Zoranića iz jedne od davnih stranačkih bitaka.
Kolona predvođena snimateljima potom prolazi zadarskim Adventom, Kalelargom, a onda ispred Foruma zaokreće prema pijaci. Stvorio se niotkud Duško Polovina i preuzeo čelo kolone.
– Lungo, makni se, viču očajni snimatelji kojima je pokrio kut za snimanje.
Na burnoj tržnici nema kupaca, a prodavača na prste jedne ili dviju ruku.
– Na ovu pijacu smo, na užas mene i brata, dolazili sedamdesetih i gubili dva sata na putu iz Zagreba u Split, jer su roditelji govorili da je tu najbolje voće i povrće, prisjetio se Milanović.
– Paški sir, skuta, paška janjetina, pokušala mu je “uvaliti” robu jedna prodavačica.
– Neće ništa?
– Ja sam rekla što sam imala.
Nije ni na ribarnici bogata ponuda, ali se predsjednički kandidat zaustavlja kod svakog štanda, pogledava ribu, je li svježa, iz uzgoja, koja je vrsta. Svemu ga je zorno podučio Enzo Verunica, nezaobilazno lice zadarske ribarnice, ali i košarkaških utakmica.
Na izlazu kuša kualjski čijak.
– Ovo je mahunarka?
– To je čijak, sadim ga kao bob.
– Ima škroba?
– Nema škroba, bolestan ga može isti.
– Ima li proteina?
– Nema proteina, odgovara Kualjka, uvjerena da Milanović traže neku skrivenu manu njenog čijka.
– Koje mu je književno ime?
– Čijak. Kualjski čijak. Kualjski čuijak, pokušava se dovinuti prodavačica, a mora da joj negdje lebdi i latinsko ime Lupinus Albus. A književno ime je – čijak.
Milanović zastaje i jednoj simpatizerki objašnjava zašto je korupcija štetna.
– Džabe vam je sve to, nećete dobiti!, dovikuje mu promatrač sa strane.
– Vidjet ćemo, osmjehuje se Milanović i kreće prema Branimiru, gdje je s nogu popio kavu.
– Vratit ću se kao predsjednik, pomislio je sjedajući u automobil i nastavljajući prema Šibeniku.
