U Zadru je psihologinja i psihoterapeutkinja, prof. dr. sci Gordane Buljan Flander ovog tjedna održala predavanje na temu „Djeca na internetu, hvatamo li korak s njima?”, a u intervjuu tjedna Hrvatskoga radija govorila je o aktualnoj temi povodom prosveda i rekcija na silovanja maloljetnice sa zadarskog područja.
Kako je društvo došlo do toga da pravdu zbog zlostavljanja traži na prosvjedima, koliko su odrasli krivi za nasilje među mladima i kako zaštiti maloljetnike od nasilja, neka su od pitanja na koje je odgovarala Gordana Buljan Flander.
– Dugo godina radim sa seksualno zlostavljanih djevojčica i djevojaka. Jasno mi je zašto ljudi imaju potrebu nešto učiniti, imaju potrebu potaknuti sustav da djeluju i zaštititi djecu. Ja se zaista mogu nositi s tom teškom problematikom, ali najviše me frustrira kad sustav ne djeluje. Bojim se da u ovakvim situacijama da građani, želeći nešto dobro napraviti, zapravo naštete žrtvi. Moramo ovdje biti vrlo pažljivi da se žrtva ne osjeti još više eksponiranom i da se ne dođe do identiteta te djevojčice.
Buljan Flander ističe da će se najveća šteta biti učinjena ako se žrtva izloži javnosti te se počne govoriti o detaljima njene priče.
– Ako to dijete više ne bude netko tko je najbolji u matematici, ako više ne bude netko tko je najbolje nogomet ili rukomet, već da ta osoba bude percipirana kao osoba koju je netko seksualno zlostavljao. Jako je važno da u svim tim akcijama ne izložimo dodatnoj traumatizaciji žrtvu zlostavljanja.
Istraživanja u svijetu govore da je prosjek odgode razotkrivanja, dakle vrijeme od trenutka zlostavljanja dok se to ne otkrije, od 10 do 16 godina.
– Djeca šute iz raznih razloga. Jedan je strah da im se neće vjerovati. Boje se da će oni proizvesti probleme u svojoj obitelji. Tu je i strah kada se dozna da će u okolini biti prozivani. Osjećaj srama i krivnje. Strah od gubitka kontrole nad procesom, kada to dođe na policiju i sud. Nažalost, mnogoj djeci se takvi strahovi i ostvare. Tu je problem. Sustav mora zaštititi djecu.
Nešto treba promijeniti da žrtve progovore, a podaci govore da tek jedno od desetero djece, žrtava seksulanog zlostavljanja, progovori.
– Njima je važna podrška obitelji. Također, trebaju dobiti poruku od sustava “nisi kriva, kriv je počinitelj”. Ako počinitelj bude oslobođen te dobije primjerice rad za opće dobro ili uvjetnu kaznu, to su smiješne kazne. Koja je poruka djetetu ako počinitelj nije kriv? Mi imamo dobro zakone, no problem je primjene zakona. Kod seksualnog zlostavljanja je problem dokaza. Ja od mojih 1500, 1600 slučajeva mogu nabrojati na prste jedne ruke slučajeve gdje smo imali dokaze. Dakle, jedini je dokaz iskaz djeteta. Također, nije mi jasno zašto se dodjeljuju niske kazne. Visina kazne zapravo šalje poruku djetetu koje je zlostavljano.
Buljan Flander dodaje da u današnje suvremeno doba, doba interneta i društvenih mreža, imamo novu platformu za zlostavljanje, ali isto tako platformu koja čuva dokaze.
– Ako se dogodi dijeljenje slika ili videouradaka, to je dodatna viktimizacija. Svatko tko pogleda sliku zlostavljanog djeteta ili video, on dodatno zlostavlja to dijete. Mislim da je jako važno našu djecu educirati o sigurnom ponašanju na internetu, a ne reći da mi to ne razumijemo pa se nećemo petljati.
Problem je, ističe Buljan Flander, i u komunikaciji između roditelja i djece.
– Jedno istraživanje pokazuje da roditelji kvalitetno komuniciraju s djecom od 3 do 10 minuta dnevno. I jedni i drugi su na mobitelima. Zaista u to vrijeme ne mogu roditelji upoznati svoje dijete. Bitno je i da roditelji sudjeluju u njihovim online aktivnostima.
Dodaje da roditelji mogu kontrolirati djecu do najviše 10. godine života, a da se nakon toga tinejdžer, adolescent, ne može kontrolirati.
– Ako smo uspostavili odnos povjerenja, dijete će nam reći ako mu se nešto događa. Moraju postojati odnos. Puno roditelja ima idealiziranu sliku djece, jer je onda njima lakše. Dobri roditelji uvijek se propitkuju i uvijek traže savjet jer žele biti još bolji.
Buljan Flander dodaje da je kod seksualnog zlostavljanja pokušaj suicida 10 do 13 puta veći nego kod drugih trauma.
– Potrebno je da zlostavljanje uočimo na vrijeme, da reagiramo na vrijeme. Ako mi ne reagiramo, mi smo sudionici u zločinu. Ako smo primjerice susjedi i vidimo zlostavljanje, ništa nas ne košta kontaktirati centar za socijalnu skrb ili Hrabri telefon.
Djeca kada postanu adolescenti, “njima odmah treba lajk” na društvenim mrežama, dodaje Gordan Buljan Flander, ističući zanimljive podatke.
– Djeca su 2013. godine bila već više od tri sata dnevno na Facebooku. Danas im ta mreža više nije zanimljiva. Ta ista djeca, njih 95% je izjavilo da bi radije bilo na igralištu ili se družilo s prijateljima. To je naš zadatak da im osiguramo. Mi smo im dali virtualno igralište, gurnuli smo ih na to igralište, a onda se čudimo što su nam djeca takva.
