U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” ugostili smo don Darija Tičića, župnika župe „Uznesenja Blažene Djevice Marije” u Zadru, magistra liturgije i povjerenika za liturgiju u našoj nadbiskupiji, koji nas je uputio u bitnost Svi Svetih i Dušnog dana.
Život i smrt su uvijek bili jedna velika tajna i koliko god mislimo da znamo čovjekovu dubinu i spoznaju, toliko s druge strane smrt predstavlja jedno veliko pitanje, strah i neizvjesnost. Isus Krist nam je dao nadu vječnoga života svojim uskrsnućem, bacivši novo svjetlo na našu smrt, ali i nadu u naše vlastito uskrsnuće. Posebni su to dani duhovnih radosti, razmišljanja čak i žalosti za preminulima. U svima nama bi trebala biti nada da ćemo se ponovno susreli sa svima onima koji su nas već pretekli u vječnosti.
Prvi studenog slavi se svetkovina Svih Svetih, no, ne samo onih koji se spominju u katoličkom kalendaru, nego i svih plemenitih duša naših predaka koji su već sada u radosti Neba. Jednom svetkovinom koja se počela slaviti u 5.-6. stoljeću željelo se slaviti sve svete koji se već sada nalaze u radosti lica Božjega. Naš narod je to nekada nazivao i „Prvim Božićem”. Nekako taj dan uvijek miješamo s Danom mrtvim.
Dan nakon ovog blagdana slijedi Dušni dan, kada na poseban način mislimo i molimo za sve naše drage koji su preminuli i čiste se u Čistilištu, jer za one koji su u odbačenju od Boga, u Paklu, za njih pomoći nema, dok oni u Nebu pak za nas mole, ne mi za njih. Za one koji su u čistilištu mi molimo i oni za nas. Na taj način izvršavamo duhovnu razmjenu darova između nas živih i njih preminulih koji nisu u ovome fizičkom svijetu, ali se nalaze u jednom stanju čišćenja nama nerazumljivom. Ova dva dana su posebna jer nas pozivaju da „dignemo ručnu” kroz ovu žurbu, kada se ne može nikako dokučiti koja je dubina i vrijednost čovjeka. Bog je čovjeka učinio od praha zemaljskog i mi smo vrhunsko djelo njegovih ruku. Ljudski organizam promišljeno je stvorena te, ako je djelo takvo, kakav je onda Stvorac?
Treba imati otvorene oči, gledati ovu stvarnost ovakvom kakva je. Bog, koji je oduvijek, čovjeku daje snage spoznati koliko-toliko pitanje svoga života, tako i smrti. Čak nas i priroda nuka na razmišljanje o prolaznosti života. Pomalo se gase sve one žarke boje ljeta, lišće otpada, priroda oblači svoje jesenko ruho, osjećamo sjetu. Kada prijeđemo prag grobljanskoga ulaza prevladaju nas osjećaji sjete i zamišljenosti, ali i radosti jer smo bliže onima koji su nas napustili, čija tijela leže na našim grobljima.
Ova dva dana spajaju vidljivu i nevidljivu Crkvu u jedno tijelo Isusa Krista koji nas sve ujedinjuje u ljubavi, nadi, opraštanju i milosrđu. Jer onom što naši pokojni žele od Boga je oproštenje od grijeha, od svih onih slabosti koje svi mi ovdje na zemlji činimo, i to nosimo sa sobom s onu stranu života. Ali će nam to Gospodin, po svome milosrđu i po našoj žrtvi, uništiti i pretvoriti u našu konačnu pobjedu, zaključio je don Dario.
Za kraj, pomolimo se zajedno: Svemogući vječni Bože, zajedno ćemo slaviti zasluge Svih Svetih. Molimo te udijeli nam veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen!
Mir vam i dobro!
