Bura i danas otežava promet, smrzava nas, oduševljava, pokazuje nam svu svoju snagu i moć.
Bura nastaje tako što se hladan zrak iz kopnenog zaleđa ruši niz strme obronke gorskog lanca i kroz uske primorske drage prema moru, pa struja zraka, gibajući se niz strmu kosinu, postiže uz neke uvjete vrlo veliku brzinu.
Legendu o buri u obliku mlade ohole djevojke ispričao je Petar Zoranić u romanu Planine davne 1536. Na početku putovanja piscu se ukazuje vila Milost, koja mu je na putu bila pratilja.
– Dok su šetali, puhne jak vjetar i skoro obori pisca, ali mu vila pomogne. Šetajući dalje ispripovijeda mu priču o buri – tko je, od kuda dolazi i zašto se tako zove. Rekla mu je da je bura lijepa, pametna i urešena, plemenita roda, ali isto tako ohola, drska i umišljena. Previše se dičila svojom ljepotom i jednom je prilikom izjavila da je ljepša i od samih besmrtnih božica. Božice su se pobunile i zamolile vrhovnog boga da je kazni. Bog ju je pogodio munjom te osudio na pakao i vječne muke. Otada, svaki put kada joj se u paklu (područje današnje paklenice) pridruži neka nova žena zbog istog grijeha, Bura plačući teško uzdahne sjećajući se nekadašnjeg života te od njezinog uzdaha nastaje vjetar, napisao je Zoranić.
Taj se vjetar i danas zove bura. Tu je buru prije nekoliko dana svojom kamerom zabilježio naš sugrađanin Lovre Peraić i sam se prisjetivši Zoranićevih riječi.
Pogledajte njegov zanimljiv uradak nazvan 216 km/h.
