Bivši ravnatelji NP Paklenica Josipa Marasović i Zoran Šikić priopćenjem za javnost su reagirali na izjave ministra Zmajlovića za vrijeme posjeta Nacionalnom parku Paklenica.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
– Nastavno na objavljene tekstove o posjetu ministra Zmajlovića Nacionalnom parku Paklenica i njegove izjave u vezi gradnje posjetiteljskog centra Paklenica u podzemnim tunelima, da se radi o „jednom od najvećih projekata koji trenutno realiziraju u zaštićenim područjima”, zbog cjelovitog informiranja javnosti, molimo Vas da na isti način objavite i slijedeće:
Prilikom posjeta Nacionalnom parku Paklenica, govoreći o podzemnim tunelima u NP Paklenica – tzv. „bunkerima”, ministar Zmajlović nije rekao istinu. To što je očigledno svjesno prešutio bitne činjenice o ovom i drugim projektima NP Paklenica, očito nastojeći u prvom redu eventualne zasluge i napredak Parka pripisati svojem Ministarstvu i trenutnom vodstvu Parka, kao političaru mu previše i ne možemo zamjeriti jer kampanja je očigledno počela ali neistinu ne možemo prešutiti.
Naime točno je da se radi o najvećem projektu NP Paklenica u kojeg je do sada uloženo i preko 20 mil kn (sa pratećom infrastrukturom i sadržajima). Međutim, iako se prezentiranim stvara dojam o vrlo intenzivnim i hvale vrijednim ulaganjima Ministarstva gospodina Zmajlovića, brojke govore drukčije – u navedenoj investiciji Ministarstvo zaštite okoliša i prirode barem do sada nije sudjelovalo značajnijim ulaganjima. Dapače, navedene su investicije realizirane do 2012.g. Spomenuti pomoćni objekti i sadržaji otvoreni su 2007. godine a svi građevinski tj. „rudarski poslovi” (u doslovnom ali i prenesenom značenju) odrađeni su u periodu 2002.- 2012. godine. Ne smeta nam što zasluge za dosadašnju realizaciju projekta ne idu na pravo mjesto već kad ih uzimaju apsolutno nezaslužni, barem do sada i u načinu kako se projekt odvijao.
Priča o ovom pomalo poprima konture „Pelješkog mosta”. Prvotno od sadašnjeg ravnatelja i Upravnog vijeća smatran vrlo problematičnim (pa i kriminalnim) megaprojektom, a od nadležnog ministarstva zanemaren, ovaj projekt nakon tri godine i u zadnjoj godini mandata doživljava instant preobrazbu i postaje jedan od najpoželjnijih prezentativnih potencijala ovog Ministarstva, pa i više.
Osim spomenutog, javnosti je manje poznata i činjenica da su trenutna uprava Parka i nadležno Ministarstvo, iz samo njima znanih razloga, odmah nakon preuzimanja dužnosti, odbacili nacionalni projekt „Muzeja Velebita”. Za osnivanje istog u okviru Javne ustanove NP Paklenica (kao posebni odjel Ustanove), do 2011. godine osigurale su se i zadovoljile sve neophodne administrativne, pravne, infrastrukturne i financijske pretpostavke, što jasno dokazuje da je projekt bio u visokom stupnju realizacije. Osim toga ovaj projekt je prvi put predstavljen javnosti 1999. povodom obilježavanja 50. obljetnice Parka i njegova realizacija traje duže iz više razloga, kompleksnosti, cijene ali i ograničenja gradnje posebno za vrijeme posjetiteljsko-turističke sezone u Parku itd..
Prirodni potencijal i nacionalni značaj planine Velebit i Paklenice prepoznat je od stručnih znanstvenih i kulturnih krugova te je stoga s pravom i projekt “Muzej Velebita” prihvaćen i podržan od Ministarstva kulture (studeni 2011.) i kao jedan od 4 nacionalno važna projekta za Zadarsku županiju bio uvršten u Strategiju Vladinih programa za razdoblje 2012.-2014.g.
Nažalost, u očitom nedostatku znanja i kompetencija, aktualno vodstvo si je, lakoćom ignoranta, uzelo za pravo procjenjivati, suditi i odbaciti prethodno utvrđene zaključke struke, kao i odluke nadležnih državnih institucija. Muzej kao centar i institucionalni okvir za daljnja istraživanja, očuvanje i prezentaciju prirodnih i drugih vrijednosti cjelokupnog Velebita i Paklenice kao njegovog najjačeg izražaja, osigurava daleko ozbiljniji i sveobuhvatniji pristup s puno više mogućnosti od posjetiteljskog centra. Razvoj, u tom smislu, od sadašnje je uprave i Ministarstva zaustavljen.
Na kraju pitamo se (a ujedno i konstatiramo) da li doista nismo(su) dorasli i sposobni prepoznati na dostojan način sačuvati i prezentirati svoja bogatstva kao što su to učinile druge zajednice koje se danas s pravom mogu podičiti Muzejem krapinskih neandertalaca, Muzejem Vučedolske kulture, Muzejem Apoksiomena, Sinjske alke i tako redom? Da li nam je doista važnija i vrijednija već viđena „turistička atrakcija” u obliku „jeftinog” displej – posjetiteljskog centra s neizbježnim suvenirnicom i kafićem?
Bivši ravnatelji NP Paklenica
Josipa Marasović
Zoran Šikić
