Zadarski autoprijevoznik Zlatko Svirčić (55) tri dana prije brutalnog masakra na zadarskom Bilom brigu tražio je od prijatelja i poznanika riječi utjehe, razumjevanje, ali i, čini se, pomagača. Svima je, naime, kao po špranci ponavljao “Ja ću njih do Božića pobit! Ozbiljno to kažem, ja ću nju i njega porokat. Uzeli su mi sve. I kćer, i stan i duševni mir. Uzeli su mi život. Ja ću njih odrobijat”. Te stravične tvrdnje potvrdilo je Nedjeljnom Jutarnjem dvoje Svirčićevih prijatelja s kojima smo razgovarali na dan pogreba Marina Orlovića (49) čiji je život Svirčić bešćutno ugasio. Međutim jedan od ubojičinih prijatelja još i dodaje: “Po načinu Zlatkova govora, kao da je tražio suučesnika u likvidaciji. Pravog pomagača. Možda i glavnog aktera da mu ubije bivšu ženu i njezina muža. U Zadru se lako može nekog angažirat da te ubije, zapali auto… Svirac je postao čovjek koji se pomirio sa životom.”
– Sa Zlatkom sam popio kavu u Ledani, tamo blizu Trga 5 bunara tri dana prije pucnjave. Imao je lice patnika svih 40-ak minuta koliko smo pričali. Reka mi je: “Prijatelju, pomozi mi. Sve ću ih porokat. Bit će mi to božićni poklon i slobodan ulazak u Novu godinu”. Čujte, nisam to ozbiljno shvaćao jer je Zlatko dobar kao kruh. Navikao je pomagati svima, pa i novčano kad je mogao. Bija je pravi gospodin. Venuo je za svoju kćer koju nije mogao viđati. No, kad je Zadrom odjeknula vijest o pucnjavi na Bilome brigu i da one njegove priče nisu bile floskule, pozlilo mi je. Naime, nekoliko puta mi je, dok je govorio da će ih pobiti, rekao da mu pomognem. Došlo mi je da iz kože iskočim jer to što je učinio je monstruozan zločin – priča nam i dalje pod vidljivim dojmom Svirčićev prijatelj s kojim je, kako kaže, “prošao sito i rešeto, pa i rat”. Uvjeren je, međutim, da Svirčić nije imao namjere pucati u dijete svoje bivše supruge M. M. O. (39) koje je dobila s Marinom Orlovićem jer ga u njihovim razgovorima nikada nije spominjao.
– Jeste li svjesni da je neprijavljivanje kaznenog djela odnosno najave nečijeg ubojstva zapravo kazneno djelo? I znali ste da ima oružje? – pitamo u čudu Svirčićeva prijatelja s obzirom da tvrdi mu je Svirčić najavio masakr.
Borba za kćer
On na to spremno odgovara: “Svega sam ja svjestan. Ali Svirčića nisam ozbiljno shvaćao do te mjere, shvatite me. Poznajem ga 30 godina. On je pravi gospodin i tako se odnosio prema svima. No teško je preći preko činjenice da te se sustavno gazi i uništava, pogotovo jer si proveo tri godine u rovu za ovu zemlju čije te institucije ignoriraju, podcjenjuju i smatraju luđakom. I tkogod je bio u ratu, kući ima neku uspomenu”.
– Otkad ga znam, nije se prestao boriti. Nakon rata, nastavio se boriti za kćer. Kad je trebalo financirati njezino liječenje jer ima leukemiju, onda je bio dobar. No, ni tada je nije smio viđati, nego samo slati novac. Tješio sam ga da će se popraviti, da će sud uvidjeti da je pravi otac, a onda je M. kćeri promijenila njegovo prezime i dala joj svoje. Zatim je došla epizoda sa stanom koji je dobio od MORH-a 1992., ali kako je rješenje o vlasništvu stiglo puno kasnije dok je bio u braku s M., sud je odlučio da ga iz stana treba deložirati do kraja godine. I ne samo to. Rekao je da mu je naloženo da plati i neku vrstu najamnine M. za sve te godine. I tada sam ga uvjeravao da su sudovi pravedni. Pogriješio sam. Očito je da sam ga lagao. Ljudi su gladni novca – zaključio je Svirčičev prijatelj uvjeren da Zlatko nikada više neće pronaći svoj unutarnji mir jer će tek sad shvatiti da je “M. željela samo njegov novac i da joj ništa kao muškarac i otac njezine najstarije kćeri, nije značio”.
Kako je sve počelo? Još dok je bila srednjoškolka, markantna i elokventna M. pred svoju punoljetnost zaludila je zaljubljenog Svirčića koji je slovio za gradskog džeka s motorom. Iako se njihove obitelji u početku nisu slagale zbog toga jer je on dvostruko stariji od nje, Svirčić se s M. oženio 1995. i rodila im se kćer. Ni pokloni, ni razna odjeća s putovanja, ni pažnja, ni ljubav nisu bili dovoljni da zadrži M.. Doživjeli su bračni krah. M. se zaljubila u Marina, prijatelja svoga brata, no Zlatko je i dalje M. volio. Volio je i njihovu zajedničku kćer do koje, prema tvrdnjama Svirčićeve obitelji i prijatelja, nikako nije uspijevao doći.
Da bi 22 godine kasnije, Svirčić M. zavio u crno učinivši od nje udovicu i samohranu majku dvoje djece, od kojih se desetomjesečni dječačić u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu i dalje pokušava nadljudski izvući iz “ralja smrti”. Tužiteljstvo, naime, smatra da je Svirčiću namjera bila druga, točnije ugasiti i život bivše supruge a ne samo njegovoj zamjeni Marinu.
Mučne riječi i oči prepune suza zauvijek će ostati urezani u sjećanje policajcima u II. zadarskoj Policijskoj postaji kada je vidno rastrojen 23. prosinca nešto iza 11 sati Svirčić ušetao u zgradu policije i rekao: “Dobar dan. Ja sam Zlatko Svirčić. Pucao sam na Bilom brigu. Ima ranjenih”.
