Što se točno događa, zbog čega nam je Poluotok sve prazniji? – pitanja su oko kojih se spotiču mnogi u posljednje vrijeme. Svatko ima svoju definiciju situacije – manjak sadržaja, vladajući svjetski trendovi, apatija građana, ili pak nešto sasvim drugo. Nakon proteklog četvrtka u kojem se sva sila svijeta na anonimnu inicijativu okupila u gradu, mnogi su se prisjetili, a neki i prvi put vidjeli, kako lijepo i veselo može biti na ulicama koje u popodnevnim satima zadnjih nekoliko godina gaze većinom samo turisti i stanovnici Poluotoka. U ovom članku odlučili smo okupiti mišljenja onih aktera čija djela i mišljenja vezala u pravo za to – društveni život grada Zadra. Ono bilo Poluotoka, ljudsku žilu kucavicu.
Jedan od njih je Neven Stojaković, kreativac iza kojeg (i njegovog tima ljudi) stoji većina značajnijih projekata u Zadru. Stojaković je nekako uvijek znao prepoznati što to pokreće Zadrane, što vole, a što ne, ukomponirati to u adekvatnu inicijativu te progurati u realizaciju. Proces napuštanja Poluotoka on je primjetio puno ranije.
– Mislim da znam i točno kada se sve to počelo događati. Onog trenutka kada se u gradu otvorio prvi trgovinski centar, Poluotok je počeo odumirati. Mi smo svjedoci tome jer smo u to vrijeme još bili u kavani Central i najbolje smo mogli osjetiti što se zapravo događa. Znači onog momenta kada su ljudi dobili priliku da besplatno parkiraju auto u suhu garažu, da po bilo kojem vremenu sjede u lokalima koji se nalaze u toplom i suhom, da pronađu sve što im treba za kupovinu na jednom mjestu… Oni su tu priliku i iskoristili i zaboravili na Poluotok koji je ostao osuđen na sporadična zbivanja, ljeto i poneku sunčanu subotu. Ali nitko nije vidio da je u tom trenutku Poluotok potpuno zaboravljen. Kako su se vremenom otvarali novi trgovinski centri, bolest se širila polako, sigurno i neumoljivo, kaže Stojaković, dodajući i to kako Zadar nije jedini grad koji ima centre po rubnim dijelovima grada, ali je mali i osjetljiv:
– Beč je prije 30, 40 godina imao sličnu situaciju, ali su gradski oci naslutili problem i poduzeli neke korake kako centar i uža stara jezgra ne bi patili. Oni su svim ugostiteljima, obrtnicima i trgovcima smanjili davanja, poreze, prireze i omogućili im da funkcioniraju. Naravno da je bespredmetno Zadra i Beč uspoređivati na bilo kojem nivou, ali radi se o istoj problematici.
S njim se u tom pogledu slaže i sociolog Krešimir Krolo, koji vidi više razloga u odlasku društvenog života s Poluotoka. Jedan od njih su promjene u načinu života.
– Nekoć se Kalelarga gledala kao bilo života. Danas su se te neke aktivnosti svele unutar četiri zida. Ipak, postoje i trendovi vezani za način kako se uopće upravlja gradom, kako se gleda na njegov razvoj u narednih pet, deset, petnaest godina. E, tu imamo neke strukturne probleme koji nisu vezani za ove fenomene i procese koje dijelimo s ostatkom zapadnog svijeta, kazuje Krolo, dodajući kako se smatra da je nedolazak građana na Poluotok stvar inercije, ali i proces privatizacije slobodnog vremena.
– Smatra se da ljudi navikli na spektakle više ne žele dolaziti u grad. No, smatram da je ta teza pogrešna. Jer, mi imamo gradove, pa već i u Hrvatskoj, ali i šire, koji bez obizra na to što dijele jedan zajednički širi globalni kontekst, imaju društveno-kulturni život na kojem im Zadar može samo pozavidjeti.
Krolo ipak, ostavlja i treću mogućnost, a to je da je moguće da Zadranima jednostavno odgovara ovakav sadržaj kakav jeste, jedan spori ritam grada u u kojem ne caruje vrsta intenzivnih društveno-kulturnih sadržaja. Ipak, on osobno skloniji je prvo promotriti upravljanje gradom, kako se ono dosad činilo, prije nego što se uzrok prebaci na nešto drugo, u ovom slučaju pasivne građane.
