Kalelarga je mit. Ona čvrsto postoji samo u sjećanjima i prošlosti. U stvarnosti izmiče svakoj definiciji. O njoj svi sve znaju iako o toj ulici nije napisana nijedna knjiga, znanstveni rad ili monografija. Govore da je opjevana u mnogim pjesmama, ali osim himne Tomislava Ivčića, nitko se ne može sjetiti neke druge posvećene joj pjesme. Kalelarga ni službeno ne postoji jer pravo ime joj je Široka ulica. Kažu da je starija i od samog Zadra, ali ju nikada nitko nije izmjerio, bilo korakom, špagom ili metrom. Čak se pouzdano ne zna ni gdje počinje, ni gdje završava, premda svi tvrde da je vječna, zapravo beskonačna. Kalelarga je najjači zadarski brend bez ikakve kapitalizacije. Možda je baš zato na Kalelargi važno sve i ništa nije slučajno. Jer ona je priča o kontinuitetu koji traje dva milenija. U njoj se, kao ni u čemu drugome, ogleda duh jednoga grada koji je, eto, zaboravio premjeriti je, opisati, ispričati o njoj priču bez početka i bez kraja.
– Kalelarga je jedan od čuvara kolektivne memorije i urbane svijesti Zadra, ona je zadarski genius loci koji definira identitet Grada – kaže Abdulah Seferović, 80-godišnji zadarski publicist, kroničar, bivši novinar i reporter Slobodne Dalmacije. Nekoć se zvala Via Magna, Strada Grande, Ruga Magistra, a od mletačkih vremena Calle Larga. S punim je pravom postala mitska zadarska prometnica – kaže Sefi.
Slijedi trag glavne uzdužne rimske ulice (decumanus maximus) koja je povezivala obrambena gradska vrata na sadašnjem Trgu Petra Zoranića s Forumom i Kapitolijem. No, kako je Zadar i prije statusa rimske kolonije bio snažno liburnsko središte, to je bez dvojbe još onda glavna prometnica tekla hrptom Poluotoka. Postojala je, dakle, prije Grada.
Stroga rimska urbanizacija samo je potvrdila njezin prirodni položaj (cardo maximus), a iduće urbane epohe nisu u tome ništa mijenjale. Barokni je ukus čak posebno naglasio takvo stanje. Rimski stup pokraj sv. Šime postavljen je na to mjesto kako bi naglasio strogu pravocrtnost odnosa sa zvonikom Gospe od Zdravlja na drugom kraju ulice, odnosno besprijekoran (geometrijski) sklad u gradu milenijske uljudbe – kaže Sefi te ističe da Zadrani Kalalergom obično nazivaju cijelu ulicu od Sv. Šime do Gospe od Zdravlja, iako su taj naziv nosili samo pojedini dijelovi.
– U doba Austrije od Gospe od Zdravlja do Sv. Stošije bila je Via Castello, do sadašnjeg kafića Forum Via del Duomo, do Narodnog kazališta Via Larga, do Narodnog trga Via S. Catterina, a do Sv. Šime Via Carriera. Potonja je podsjećala na ženski samostan Sv. Katarine koji je stajao ondje gdje je poslije podignuta kavana Central, a Carriera na zadarsku alku koja se trčala od 1458. do 1818. ili 1820. godine.
U doba talijanske uprave ulica od Gospe od Zdravlja do Sv. Stošije zvala se Calle del Teatro Verdi, do kafića Forum Calle Gabriele D´Annunzio, do Narodnog kazališta Calle Larga, a do Sv. Šime ostala je Calle Carriera. U socijalističkoj Jugoslaviji bivša Calle del Teatro Verdi postala je Bianchinijeva ulica, sve od Sv. Stošije do Narodnog trga Ulica Ive Lole Ribara, a dalje do Sv. Šime Omladinska ulica. Sada se pak Široka ulica proteže od Narodnog trga do Trga sv. Stošije, Bianchinijeva nije promijenila ime, a Omladinska je postala Ulica kraljice Jelene Kotromanić.
Sve to skupa ipak nije moglo izazvati zaborav, naglašava Sefi, jer u kulturi nema prirodnog zaborava. Sjećanje čuvaju pojedinci i kolektiv, čuva ga kultura. Čak i onda kada dobar dio Kalelarge nije uopće postojao.
– Od Kazališta do kafića Forum bilo je sve „potaracano” u bombardiranju grada. Do konca šezdesetih godina stariji su zimi điravali na Narodnom trgu, a mlađi Kalelargom do Kazališta. Dalje se nije moglo od ruševina. Ljeti se đir selio na Rivu. Teško je danas zamisliti Zadar u kojem je 1945. obitavalo jedva 8,7 tisuća ljudi, 1961. godine 25 tisuća, a već 1981. čak 60 tisuća! Mitsko značenje Kalelarge kao oznake kulturnog identiteta formirao je uspon mladoga građanskog staleža. Pučka žila kucavica Grada bila je ulica koja je povezivala Fošu i Kopnena vrata s tržnicom na Forumu (Piazza dell’Erbe), kao i ona koja je vodila od Vrata sv. Krševana također na tržnicu. Kalelarga je ostala rezervirana za dame i gospodu, za njihove kavane, kazališta, hotele i slična pomodna okupljališta, nabraja Sefi.
Da, teško je na ovakvom mjestu zabilježiti što se sve događalo na njoj tijekom dvije tisuće godina. Tko ju je sve gradio, a tko rušio, tko je slavio, a tko krvavo podčinjavao. Tko je sve Kalelargom kročio, kome je život, a kome sudbinu promijenila.
Recimo, papi Aleksandru III., koji se u nedjelju 13. ožujka 1177. godine, ploveći s 11 galija i dva teretna broda u Veneciju, zaustavio na četiri dana u Zadru i napravio đir Kalelargom. Ili Kolomanu, Ludoviku Anžuvincu, Karlu Dračkome ili Ladislavu Napuljskom, srednjovjekovnim europskim kraljevima, kojima je Zadar, odnosno Kalelarga, zajedno s njihovim obiteljima i dvorskim kamarilama, bila kraćim ili dužim sjedištem.
Još od petog stoljeća Kalelargom teku procesije, vjerske i svjetovne, kao praoblik kasnijih uvriježenih šetnji, đirada, po zadarski. Vjerske procesije uvijek su išle od crkve sv. Šime do crkve sv. Stošije, prijestolnice i gradske zaštitnice, a svjetovne ovisno o brojnim bratovštinama koje su stoljećima bile nositelji kulturnog života grada. Sve dok ih Napoleon nije ukinuo za francuske uprave i kada je Kalelarga prvi i jedini put zabilježila javno pogubljenje – giljotinom.
“4. svibnja 1813. god. u jedanaestu uru, za vrijeme francuske okupacije Dalmacije, giljotinirana je kod crkve Gospe od Zdravlja u Zadru izvjesna Tomica Sarglić, Vlajina, rodom od Banjevaca”, piše zadarski pjesnik Slavko Govorčin. Bila je srednje visine, tamne puti, kestenjastih očiju. Dana 17. rujna 1811. godine ubila je muža Filipa s četrdeset uboda nožem. Kazna je izvršena preciznim rezom oštrog sječiva teškog 60 kilograma, a “kareta sa Tomicom na dva dijela, koju guraju kažnjenici uz žandarsku stražu, uz telale, trumbete, bubnjeve, uz urlik svjetine vraća se Kalelargom prema skrivenom mjestu ukopa…”
– Dio Kalelarge od Kazališta do Ulice Šimuna Kožičića-Benje uništen je u bombardiranju grada u Drugom svjetskom ratu. Obnovljen je tek šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dobitnik prve nagrade na natječaju za izradu nove regulacijske osnove povijesne jezgre Zadra bio je prof. dr. sc. Bruno Milić. Njegovu sintezu idejnog rješenja prihvatilo je gradsko poglavarstvo 1955. godine, ali ga je napadno ignoriralo i 1959. raspisalo novi natječaj za obnovu porušenog dijela Kalelarge! – priča Sefi.
Kao dobitnik druge nagrade prof. Milić sudjelovao je u izradi arhitektonskog rješenja bloka između Ulice braće Vranjana i Jadrine ulice, ali se s vremenom distancirao i konačno odrekao bilo kakve veze s projektom. Ostalo je nepoznato zašto je odbačen plan iz 1955., ali je posve jasno kako je Kalelarga zbog toga dobila trijemove uzduž sjeverne i dijela južne strane.
– Izvorna je Kalelarga bila jako uska, oko pet metara, uža nego danas. Ta njezina izvorna širina danas je naznačena u pločniku sivim pločama, a njezina puna današnja širina, u dijelovima s trijemom, iznosi oko 13 metara – kaže zadarska povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota koja se bavi poslijeratnom obnovom i urbanim razvojem Zadra.
– Kalelarga je žila kucavica, glavna gradska arterija od antičkih vremena do danas. Ona je preko svojih trgova i križanja uvijek povezivala sva važna gradska mjesta, sjedište crkvenih i svjetovnih vlasti, ali je svaka vlast kroz povijest poštivala njezin urbanizam. Za vrijeme srednjeg vijeka i kasnijih osmanlijskih osvajanja grad se popunjavao izbjeglicama razvijajući nove ulice “na češalj”, ali cardo i decumanus su uvijek ostali – kaže Mlikota.
Na osnovi provedenih istraživanja nakon Drugog svjetskog rata, arheolog Boris Ilakovac zaključio je da su antičke ulice bile široke oko pet metara, s dodatna dva metra sa strane za pješake i po njima se mogao odvijati dvosmjerni promet. Podsjeća nas da Kalelarga nije u cijelosti arheološki istražena, ali da je najveći dio svoga trajanja kroz povijest bila široka četiri do pet metara. Primjerice, u jednom sačuvanom poslijeratnom dokumentu navodi se da je Kalelarga široka četiri i duga 650 metara. Današnja Kalelarga je u svom najširem dijelu s trijemovima i proširenjima široka između trinaest do šesnaest metara.
– Ono što je bilo zajedničko svima koji su upravljali gradom od antike pa do modernih vremena, uz očuvanje urbanizma, jest i briga za status glavne ulice. On se uvijek održavao po posebnim regulama, u njoj su se nalazili najbolje trgovine, obrti, kavane, kazališta, hoteli poput Hotela Grand ispod zvonika Sv. Stošije, čije su kamenje stanovnici doslovno razgrabili prilikom namjere preseljenja. Kalelaraga je uvijek označavala i predstavljala najbolje od grada, njegovo građansko lice koje se danas komercijalizacijom javnog prostora pomalo gubi. Calle Larga je nekada bila ulica, danas je više trg nego ulica – govori Mlikota.
Da, Kalelarga je danas u kaosu. Nekad reprezentativno lice grada svedeno je na vulgarnu dosjetku za brzu zaradu. Ono što stoljećima nije smjelo biti na glavnoj ulici, danas dominira. Nepostojanje bilo kakvog plana upravljanja povijesnom jezgrom Kalelargu je stavilo na vjetrometinu raznih komercijalnih interesa, a rijetko kome je interes ulice ostao na prvome mjestu. Kalelarga ničim nije zaslužila da se danas kupa u tom “kupleraju”. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali od Gospe od Zdravlja na zapadu pa do Sv. Šime na istoku, na cijeloj Kalelargi čovjek, građanin, putnik namjernik, nema gdje sjesti i odmoriti, uživati u gradu, a da mu netko to ne naplati. Krmčenje javnog prostora i bezidejnost sadržaja, paralelno s množenjem trgovačkih centara izvan grada, Kalelargu su izvan dva mjeseca ljeta učinili napuštenim mjestom već od sumraka. Bez šetača i bez prolaznika. Najbolje lokacije zauzele su bankarske poslovnice, a ono što osim njih radi, uz dva-tri izuzetka, nije dostojno ni spomena.
Vide to građani, vide to i gosti, ali ne i oni koji bi to mogli promijeniti. Njima je, čini se, i ovako dobro. Samo da Kalelargu mogu nekako naplatiti. A Kalelarga pamti. I ljude i djela.
