Netom održan Tjedan novca dijelom je bio posvećen pitanju financijske pismenosti i planova edukativnih aktivnosti s ciljem podizanja financijske pismenosti građana RH. Htjeli bismo s jedne strane pozdraviti ovakva nastojanja, jer je velik dio ljudi sve više u doticaju s financijskim proizvodima i uslugama o kojima nemaju dovoljno znanja da bi mogli donositi informirane odluke.
Međutim, želimo iskoristiti ovu priliku da ukažemo na nekoliko bitnih momenata, koji se mahom ispuštaju iz vida ili minimaliziraju kada se govori o financijskom opismenjavanju.
Ponajprije, stavljanje naglaska na financijsku pismenost kao put do rješenja problema koji karakteriziraju odnos banaka i građana polazi od pretpostavke da je informirani potrošač u mogućnosti donijeti poslovnu odluku koja će po njega biti najbolja moguća. Kao što znamo, stvarnost je ipak drugačija. Istina je da su mnogi željeli podići npr. kunske stambene kredite s fiksnom stopom, no takvih u ponudi banaka naprosto nije bilo. Banke su itekako često koristile financijsku nepismenost u vlastitu korist prikrivajući primjerice efektivne kamatne stope prilikom oglašavanja, sve dok ih zakon nije natjerao na suprotno. Stvarnost dakle ukazuje na to kako su banke godinama potpisivanje ugovora o kreditu uvjetovale potpisivanjem pristanka na pljenidbu cijele plaće.
Spominjanje financijskog opismenjavanja u kontekstu nužnosti kako ljudi ne bi zaglibili u situacijama kao što su CHF krediti ponovno nas navodi na onu tezu – „sami su si krivi”. S druge strane, imamo nepravomoćnu presudu koja govori upravo suprotno. Stoga se možemo opravdano pitati je li baš Hrvatska udruga banaka ona koja bi trebala nositi projekte financijske pismenosti? Smatramo da je opravdano postavljati pitanja poput ovih: tko će prosuditi o razlici između informacije i propagande? Ne spadaju li u financijsku pismenost i znanja o prepoznavanju načina na koje banke prodaju klijentima i proizvode koji im ne trebaju te su po njih potencijalno štetni?
Preporuke Europske komisije Recommendation CM/Rec(2007)8 of the Committee of Ministers to member states on legal solutions to debt problems uz financijsku pismenost navode niz drugih mjera koje se fokusom na ovu temu zanemaruju. Posebno bismo željeli istaknuti kako u Hrvatskoj niti stopostotna financijska pismenost ne bi mogla riješiti probleme čiji uzrok leži u neadekvatnom nadzoru odnosa banaka i potrošača od strane HNB-a.
U zemljama gdje postoji zdrava konkurencija među bankama, potrošač je u startu, neovisno o financijskoj pismenosti, u znatno povoljnijem položaju nego u Hrvatskoj, gdje je koncentriranost imovine bankovnog sustava u pet velikih banaka. Zbog nedostatka tržišne utakmice među bankama, kao i sekundarnih institucionalnih mehanizama zaštite potrošača (Zakon o osobnom bankrotu/stečaju potrošača je na čekanju već tri godine), nalazimo se u situaciji prekomjerne tržišne moći banaka. Neovisno o financijskoj pismenosti, trenutno stanje štetno je ne samo po klijente banaka, već indirektno i po hrvatsko gospodarstvo.
Dok se sustavni problemi ignoriraju, prva lekcija financijske pismenosti bit će: „Ne potpisujte ništa.”
