Udruga pravnika Vukovar 1991. predala je prijedlog za odlikovanje Jovana Sredojevića, zastavnika JNA i Srbina koji je tijekom agresije na dubrovačko područje pomagao ročnicima Hrvatima, Albancima i Slovencima da pobjegnu iz Trebinja. Usto, Sredojević je 1991. na Šipanu oštetio radare JNA, a civile je koristio da bi zapovjedniku obrane Dubrovnika, generalu Nojku Marinoviću, poslao podatke i informacije o kretanjima agresorskih postrojbi. Kontrole su bile rigorozne, a rizik velik, međutim Jovan Sredojević se nije bojao. Obavještajna služba JNA ubila ga je u ožujku 1992. godine
Sredojević je rođen 1948. godine u Zadru. Završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajlovcu pokraj Sarajeva. Kao profesionalni vezist u JNA dobio je posao u Mostaru. Ondje je upoznao i oženio Katicu Šaše, Hrvaticu, s kojom je imao dva sina – Predraga i Nenada. Od 1967. do 1991. godine živio je u Dubrovniku i Trebinju. Radio je u sastavu 472. motorizirane brigade Sava Kovačević u garnizonu JNA u Trebinju.
Do početka srpske agresije na Hrvatsku imao je čin zastavnika I. klase. Nadređeni zapovjednik Jovi Sredojeviću u Trebinju bio je Nojko Marinović, čovjek koji će poslije postati zapovjednik obrane Dubrovnika. ‘Sredojević je bio elektroničar, a održavao je sustav radarskih i radioveza. Taj sustav je tada bio lociran na Prevlaci, Šipanu, Mljetu, Trebinju…’, priča general HV-a Nojko Marinović.
‘Nastojeći prodrijeti u nakane i planove agresora, služeći se brojnim metodama i razmišljajući tko bi mi od časnika ili dočasnika, koje sam znao u Trebinju, mogao pomoći, zaključio sam da bi to mogli biti Albanac Ahmet Ališani i Jovo Sredojević, Srbin… S tim i takvim planovima došli smo do Jove. Imao je stan u Dubrovniku, njegova dva sina su živjela u Gradu, no još su bili mladi za vojsku. Jovo je ozareno pristao na suradnju’, priča Nojko Marinović.
Sredojevićevi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći itd., jer je i sam bio u sastavu tih postrojbi. Naime rezervisti su međusobno znali govoriti o tome kad se napada koji hrvatski položaj; kad se napada Komolac, kada Sumet itd., a Sredojević je mogao lako doći do tih podataka.
Sredojević i Ališani su u vrijeme žestokih napada na Dubrovnik i nakon okupacije Dubrovačkog primorja radili u logistici JNA koja je bila smještena u Slanom. Međutim Jovana Sredojevića ne sjeća se samo zapovjednik obrane Grada, general HV-a Marinović, nego i mještani na okupiranom dijelu Dubrovačkog primorja.
Kad je 472. brigada JNA preuzela kontrolu nad Dubrovačkim primorjem, Jovan Sredojević nije htio sudjelovati u pljačkama, paleži i razbojstvima. Slano i okolna sela su spaljeni i opljačkani, a stari i nemoćni ljudi, koji nisu stigli ili nisu mogli izbjeći, prošli su najgoru moguću torturu. Oni su svjedoci razbojstava koja je na okupiranom dijelu Dubrovačkog primorja činila JNA.
U selu Banja, nekoliko kilometara južnije od Slanog, uz samu obalu, okupacija je zadesila supružnike Ivu i Mare Sibiljan.
Njih dvoje nerado govore o tom vremenu. Morali su ostati u svome selu i brinuti se o roditeljima. Jedan njihov sin i dvije snahe su prije srpsko-crnogorskog upada u Slano uspjeli izbjeći u Metković dok je njihov drugi sin bio pripadnik hrvatske policije. Kako su oficiri JNA imali podatke o Ivinim sinovima, redovito su dolazili u kuću i provocirati njega i ukućane te još nekoliko mještana koji nisu uspjeli pobjeći prije pada Primorja.
‘U ponoć su došli i lupali na vrata. Ja i žena smo ležali gore u sobi, na katu kuće. Sišli smo, zvali su nas da se dignemo. Na silu su me tjerali da pijem rakiju, a ja malo popijem, malo prolijem… Nakon nekog vremena, dok smo sjedili, odjednom opali puška. ‘Ne boj se’, rekao je vojnik i opet repetirao pušku. Za neko vrijeme opet je iz puške opalio metak. Ženi je jedan rekao da ide s njim gore, na kat. Nije htjela. Govorio je da hoće vidjeti babu koja je nepokretna ležala i da ide gore s njim. Otišla je gore na kat s njim. Nedugo poslije žena je počela vikati. Skočio sam i pošao gore. ‘Što radiš?! Jesi li ti lud?!’, povikao sam na vojnika. On je opalio nekoliko metaka u mene i pogodio me u nogu…’, prisjeća se Sibiljan.
Kako Mare Sibiljan nije znala što se događa s njenim mužem, Jovo Sredojević je posredstvom svojih veza došao do informacije o tome gdje se nalazi. Doznao je tako da je Ivo bio u Trebinju i da je prebačen u Risan u kojem je proveo 94 dana. Ondje je trpio razne provokacije i uvrede. Budući da ga je registrirao talijanski Crveni križ, nisu ga smjeli likvidirati. ‘Kako je iz Mokošice vozio brod za Gruž, Jovo me odveo u Mokošicu pa iz Mokošice u Slano. Svakom je taj čovjek pomagao’, priča Ivo Sibiljan.
Naime za vrijeme opsade i ratnih djelovanja, prema dogovoru hrvatske i agresorske strane, zbog civila su uspostavljene brodske veze između okupiranog Cavtata i Dubrovnika, odnosno luke Gruž i okupirane Mokošice. Kako je i Slano bilo okupirano, Jovo Sredojević je koristio tu mogućnost te pomagao ljudima. Prebacio je Ivu Sibiljana. Usto, civile je koristio da bi zapovjedniku obrane Dubrovnika, generalu Nojku Marinoviću, poslao podatke i informacije o kretanjima agresorskih postrojbi, JNA, rezervista i četnika. Kontrole su bile rigorozne, a rizik velik, međutim Jovan Sredojević se nije bojao. On je, među ostalim, zajedno s mještanima u Slanom i okolnim mjestima spašavao i matične knjige koje su agresorski vojnici ili spalili ili razbacali po ulici.
Jovan Sredojević je mještanima Dubrovačkog primorja pod okupacijom doista pomagao iz uvjerenja. Nije to bila samo kalkulacija o ostanku u Hrvatskoj nakon što se JNA povuče. Mare Sibiljan to dobro zna jer dobro učinjeno u zlim vremenima nikad se ne zaboravlja.
No obavještajna služba JNA pratila je aktivnosti Jovana Sredojevića. Na kraju su ga ubili 24. ožujka 1992. u selu Banja i to na kućnom pragu Ive i Mare Sibiljan. ‘Ispitivali su ga u kućici u kojoj je bio smješten, pričao je da su ga izmučili dugim ispitivanjima. Znali su oni da on radi za nas’, priča Mare Sibiljan.
‘Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka’, priča general Nojko Marinović, ‘nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku – gotovo je, opasno je, prijeđi k nama’. Usmeno je odgovorio: ‘Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću.’ To je bilo njegovo zadnje izvješće’, priča Nojko Marinović.
Tijelo Jove Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i ondje pokopali. Sredojević je s generalnom Nojkom Marinovićem surađivao godinu i pol. Otkrila ga je Služba bezbednosti JNA te ga dala likvidirati. Danas se znaju i imena ljudi koji su ga ubili.
