Davno su bili nestali svi ljubavnici, ostalo joj je samo siromaštvo i omalovažavanje. Život je nije mazio, ali ništa to nije iskvarilo njenu čistu dušu, nije slučajno umrla na Valentinovo – kaže Venci Jurin, inicijator peticije.
U Zadru je 14. veljače 2005. godine umrla Gracijela. Svi koji su ikada živjeli u Zadru znaju tko je bila Gracijela. Jedna od gradskih ikona, “duša grada”, kako joj se tepalo, a zapravo žena koja je imala jako, jako težak život i koja je, da ga je mogla ispričati, sigurno nekome dala odličan scenarij za knjigu ili film, ili barem neku pjesmu, kakve su veliki pjesnici znali pjevati takvim posrnulim, a čistim dušama u čast.
Ovih se dana u Zadru pojavila zanimljiva inicijativa, potekla iz starog gradskog kvarta Varoši: da se u čast Gracijele Ulica Stomorica svakoga 14. veljače preimenuje u Ulicu Klare Gracijele Sutlović. Gracijela je umrla upravo na taj dan, na Valentinovo, na Dan zaljubljenih. Iako je umrla kao gradska sirotinja koja se prehranjivala čišćenjem po portunima i stanovima, a kažu i najstarijim i najtežim zanatom na svijetu, na sprovod joj je došlo pola Zadra, žene su nosile cvijet i njenu sliku i mnogi su toga dana gorko plakali, kao da su izgubili nekog svog bližnjeg.
Skriveni moral
Prođete li ovih dana zadarskim kalama, naletit će te na Vencija Jurina, još jednu gradsku dušu, neumornog predsjednika Aktiva dobrovoljnih davalaca krvi Kalelarga, kako ustrajno prikuplja potpise sugrađana u teku s Gracijelinom slikom, za peticiju kojom se traži od gradskih vlasti da svakoga Valentinova Ulicu Stomorica nazovu Gracijelinim imenom.
– Naša je Gracijela bila čista duša, bila je poštena i prostodušna, nikome nije zla učinila. Život je nije mazio, ali ništa to nije iskvarilo njenu čistu dušu. Ovih dana dok prikupljam potpise, mnogi se Zadrani sjete naše Gracijele. I svi rado daju svoj potpis za nju. Uvijek će ostati naša Gracijela – kaže Venci.
Odrastali su u istom kvartu kao djeca. Ona je živjela kod Ulice četiri kantuna, pa niže prema Stomorici, a jedno vrijeme i u zgradi stare Tvornice duhana. Umrla je toga Valentinova, pričalo se, dok je jela sendvič, a nije više imala niti zube. Ugušila se jednim zalogajem sendviča koji je isprosila jer je zadnjih godina života živjela samo od milostinje.
Davno su nestali svi ljubavnici, svi golobradi zadarski mladići koji su prva “saznanja” dobivali od Gracijele, mornari, ribari i činovnici pod okriljem noći, svi pitomci, vojnici, podoficiri, a bome i oficiri, svi bivši muževi i tragične ljubavi, alkoholičari, siledžije, ali i oni samo razočarani u život, ljubav, u sebe… Ostalo je samo siromaštvo, preživljavanje, uvijek isti podsmijeh i omalovažavanje onih kojima je Gracijela trebala da bi svoj moral i poštenje skrili iza njenih neuglednih skuta. Da se ne zna.
A kod Gracijele se uvijek sve znalo. I sve je bilo izvješeno. Kao čisto rublje na tiramolu.
– Sjećam se kad je Gracijela prvi put “pukla”. Bila je pretpremijera filma H 8 u kinu Pobjeda. Trebala bi to biti 1958. ili 1959. godina. Bilo je puno kino, očekivao se početak tada poznatog filma Nikole Tanhofera… Odjednom, Gracijela se popela na binu ispred filmskog platna. Smijala se na sav glas i počela je plesati, dizati visoko noge u zrak. Plesala je kan-kan, i čitavo kino je pljeskalo, svi su se smijali na sav glas, dok je Gracijela plesala. Sve više i više…
Sjećam se, bila je prava, istinska ljepotica, prekrasna, a plesala je kan-kan pred prepunim kinom. Tada sam je prvi put vidio takvu, iako sam je poznavao puno prije. Bilo je siromaštvo, teško se živjelo, ona je ostala prvo bez bake, pa majke, nije imala nikoga svoga. Kad su je nekoliko godina kasnije doveli u vojarnu na mjestu današnje Pomorske škole da kaže čije je dijete koje je rodila, pokazivala je od jednog do drugog vojnika i govorila: “njegovo, njegovo, njegovo…”. Nikada nikoga nije optužila za bilo što, prihvaćala je sve što joj je takav život donosio – priča Venci.
Piturali ljetno kino
Dok je bila mlada, kaže, u Varoši je bila dio njihove klape. Jednom su varoški berekini razglasili da se pokreće akcija “piturivanja zidova ljetnog kina”.
– Mnogi su nasjeli i okupili se zbog sudjelovanja u “piturivanju” jer su bile obećane besplatne ulaznice za kino. Gracijela je bila s nama i smijala se, odmah je shvatila zafrkanciju i uživala kako ljudi nasjedaju na šalu.
Nije bila glupa, vrlo je dobro razumjela stvari i bila je i te kako svjesna svoje situacije. Ali ju je podnosila časno i pošteno. Imala je čist obraz i mogla je svima pogledati u oči. Iako nisu svi mogli njoj uzvratiti pogled.
Kad bi pala noć, mi ne bismo znali što se s njom događalo. Svašta je ona vidjela i proživjela. I nije slučajno umrla na Valentinovo. Gracijela, dijete našega grada – zaključuje Venci.
Šepala otkad su je gurnuli sa zidina
Jednoga je kobnoga dana do tada prelijepa Gracijela gurnuta sa zadarskih bedema. Pala je i polomila se, jedva je ostala živa. Uvijek se pričalo da su je gurnuli podoficiri JNA, ali Venci tvrdi kako to nije istina.
– Gurnuo je je jedan naš sugrađanin, koji je tada bio ludo zaljubljen u nju i koji je bio poludio od ljubomore. On je nju htio ubiti i gurnuo je s bedema, pala je i jedva su je spasili. Od tada je šepala na jednu nogu, jedva je hodala. U Zadru se znalo tko je on, ali to ne mogu reći zbog njegove obitelji, međutim nije istina da su je vojnici bacili s Muraja kako se uvijek govorilo – ispravlja staru nepravdu Venci.
