Koliko je u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
Ima par dana da ovo načelno, retoričko pitanje više nije ni načelno, a bogami ni retoričko.
Točno onoliko, naime, koliko je Bosancima i Hercegovcima gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa, točno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo, hm, moćan.
Da sam, naime, na mjestu Milanovića, Linića i ostalog društva iz tinela Banskih dvora, to bi mi pitanje bilo mnogo važnije od svih pitanja s aktualnog sata i svih pitanja Mislava Bage, svakako važnije od svih trideset točaka s dnevnog reda posljednje sjednice Vlade, na kojoj su se Milanovićevi ministri – dok su u Tuzli, Zenici i Sarajevu gorjele zgrade “institucija sistema” – raspravljali o darivanju rashodovanog oružja vojsci Republike Mali i Konvenciji o partnerstvu u području učenja francuskog jezika u hrvatskoj diplomaciji.
Koliko je dakle u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj? Ili – da preformuliram – koliko je Bosna i Hercegovina iza Hrvatske? U ovoj geostrategiji, naime, ne važi matematika fizičkog kalendara: onoliko koliko je Bosna iza Hrvatske, za toliko je njezin gnjev ispred hrvatskog. Znamo da je to malo, ali – koliko je to malo?
Jesu li to tjedan ili dva, je li pet-šest mjeseci, ili cijela godina? Ona jedna godina, recimo, koja je protekla između rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini?
Ima jedna zgodna rečenica iz toga vremena, opće mjesto memorije devedesetih, kad su se televizijske vijesti sa slavonskih, banijskih i dalmatinskih ratišta u Bosni i Hercegovini gledale s naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nije njihov rat.
“To nije naš rat”, izgovarali su jednako rudari iz Kreke i studenti filozofskih fakulteta, političari u sivim odijelima, pjevači narodne muzike i domaćice na kafi, posve sigurni da se to tiče Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana, i da nema nikakve veze s njima. I jednako toliko u strašnom krivu, još samo mjesec-dva prije nego što će izgorjeti bosanski gradovi nespremni da vide kako se ta stvar “između Srba i Hrvata” zapravo najviše tiče upravo njih.
U paradoksalnom historijskom obratu, gotovo četvrt stoljeća kasnije gledaju Hrvati i Srbi televizijske vijesti iz Bosne i Hercegovine s jednako naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nisu njihove demonstracije.
“To nije naša revolucija”, izgovaraju doslovno iste riječi, recimo, intelektualci poput Nina Raspudića i političari poput Mile Dodika, posve sigurni da se to tiče samo Bošnjaka i da nema nikakve veze s njima.
“To nije naša revolucija”, misle tako i Hrvati i Srbi, nespremni da vide ono što bi slijep vidio, da vide dakle kako ta stvar “između Bošnjaka” nikakve veze s Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nema, da nema veze s muslimanima, katolicima i pravoslavcima, zastavama i grbovima, jer nisu u Tuzli, Zenici i Sarajevu bošnjački demonstranti palili zgrade bošnjačkih vlada, već su demonstranti palili zgrade vlada. Jer nisu na Balkanu samo Bošnjaci osiromašeni, nezaposleni, prezaduženi i temeljito sjebani.
Što je Sejo Sekson rekao Neletu Karajliću, kad je ovaj devedeset druge pobjegao u Beograd, poručivši da to “nije njegov rat”: “Jok, nego je moj.”
O da, braćo, to je vaša revolucija, to su itekako vaše demonstracije. Nikakve veze to nema s vašom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, s biskupima, referendumom, obitelji, istospolnim zajednicama ili ćirilicom, nema čak nikakve veze ni s tim tko je trenutačno na vlasti. Kad eksplodira rezignacija iz one druge opće rečenice – “svi su oni isti” – malodušnost koja je balkanske političke elite sve ove godine držala na sigurnoj udaljenosti od njihovih birača, jednako će im i tada svi oni biti isti.
O da, gospodo, nadvijat će se onda gusti crni dim nad Zagrebom, i nad Rijekom i nad Splitom i nad Osijekom, gorjet će zgrade Vlade, ministarstava i “institucija sistema”, gorjet će lijepe austrijske zgrade i lijepe austrijske banke, lepršat će zrakom nagorjeli bezvrijedni papiri s izmjenama i dopunama zakona, bježat ćete na stražnje izlaze kao štakori, letjet će kamenje i Molotovljevi kokteli, zavijat će sirene, gorjet će policijski automobili, dežurat će cijele noći službe Hitne pomoći.
I da, naravno da takozvani huligani neće kod kuće gledati televiziju i komentirati na Fejsu: radit će bejzbol palice i lanci, i “ubij” i “zakolji”, gorjet će i arhivi i spomenici, gorjet će i neotplaćeni jeftini automobili radničke klase i automobili Hitne pomoći, najebat će i nedužan svijet, iz spaljenih trgovina i demoliranih shopping centara neki će klinci pod kapuljačama iznositi televizore, patike i skupe mobitele, pa se po Facebooku kurčiti svojim plijenom, stvari će – kako se to lijepo kaže – izmaknuti kontroli.
Koliko je sati?
Naravno da će izmaknuti kontroli, što ste očekivali?
I lešinarski nagon “pasa revolucije” jednako je iz vašeg mandata kao i nemoćni gnjev obespravljenih, i za njega ste krivi i odgovorni kao i za očaj onih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih s druge strane policijskog kordona. Ukratko, to je vrlo vaša revolucija.
Koliko, dakle, sati pokazuje vaš “aktualni sat”? Na ovome je samo jedno pitanje: koliko je, gospodine predsjedniče Vlade, u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
