Premijer Zoran Milanović napravio je novi gaf u međunarodnim odnosima, mimo svih kanona vlastite struke i boljih diplomatskih običaja. Talijanske vlasti, naime, otvoreno prosvjeduju što hrvatski premijer nije njima prepustio javnu objavu vijesti o Italiji kao zemlji prekrcaja sirijskoga kemijskog oružja, nego im je „ukrao domaćinstvo” i mimo njih pohitao obznaniti konačnu odluku.
Da priča bude napetija, Milanović spornom objavom nije povrijedio samo pravo prvenstva Italije na objavu ove odluke nego i sam UN i Organizaciju za zabranu kemijskog oružja (OPWC).
K tome je i prilično iskompromitirao talijansku ministricu vanjskih poslova Emmu Bonino koja je s mogućnošću talijanskog prekrcaja sirijskih bojnih otrova do zadnjeg trenutka verbalno taktizirala, pa su nakon izjava hrvatskog premijera novine na Apeninskom poluotoku izišle s naslovima: „Milanović demantirao ministricu Bonino”.
Nije nejasno samo zašto je premijer Milanović odlučio objaviti odluku o prekrcaju sirijskog opasnog tereta prije zemlje koje se to najviše tiče: još je misterioznije zašto je prethodno obznanio da je u kombinaciji za taj posao bila Hrvatska, a da to uopće još nije bilo opipljivo i izvjesno.
Podigao je na noge ekologe i građane u strahu od potencijalnog trovanja ili terorističkog napada bez ikakve realne potrebe. Analitičar Davor Gjenero Milanovićevo ponašanje naziva pubertetskim ispadom s ozbiljnim posljedicama za zemlju koja se službeno trudi biti pouzdanom članicom NATO saveza.
Njemu je neshvatljivo da netko tko je radio u Ministarstvu vanjskih poslova – i k tome se bavio pitanjima nacionalne sigurnosti – od ovako delikatne teme može napraviti javni i diplomatski cušpajz.
Mali rizik
„Hrvatskoj je bilo ponuđeno sudjelovanje u tipičnoj peacemaking operaciji malog rizika, bila je to šansa da se kao država obilježena hipotekom rata pokažemo sposobnima participirati u osjetljivim mirotvornim zahvatima. Sljedeću priliku očito nećemo lako dobiti jer je hrvatski premijer demonstrirao kroničnu nedoraslost i nezrelost. Pogazio je sva pravila komunikacije o takvim temama i u svemu iščitao jedino šansu da se javno promovira kao „veliki kombinator” koji s kompleksnim sigurnosnim pitanjima licitira i javno trguje”, smatra Gjenero.
I vojni analitičar Igor Tabak drži kako je cijela ta priča od samoga početka jedna prilično bizarna epizoda. Ako Milanovićevo bezrazložno uzbunjivanje javnosti posluži svrsi da Hrvatska uvidi koliko su joj slabi organizacijski i drugi resursi za slučaj eventualnog industrijsko-kemijskog incidenta, onda je to jedina konkretna korist koju iz svega možemo izvući, nalazi Tabak.
Prijevremenom objavom informacije o Italiji kao zemlji prekrcaja opasnog tereta premijer Milanović – po njegovu mišljenju – ipak nije mogao ozbiljnije povrijediti sigurnosne protokole i ugroziti vojni aspekt operacije. Milanović nije objavio, niti je mogao znati, točnu luku prekrcaja.
Transport ovakvih razmjera ne osiguravaju samo vojni brodovi SAD-a nego i trećih zemalja. Mediteran je jako zatvoreno more koje je gusto premreženo jakim flotnim sustavima, Italija je zemlja domaćin NATO flote i šanse da nešto tako veliko bude neočekivano napadnuto isključivo su teoretske i minimalne, smatra Tabak.
Na pitanje smatra li da je o Italiji kao zemlji prekrcaja bilo odlučeno i prije negoli je takva mogućnost ponuđena
Hrvatskoj on kaže da bi takvo što bilo grijeh tvrditi: poznato je da se ozbiljno pregovaralo s nizom zemalja, a kriterij za definitivnu odluku svakako nije bila samo pogodnost pojedinih luka.
