Ugledni ekološki stručnjak iz Siska, dr. Viktor Simončič, svojedobno doministar zaštite okoliša i svučilišni profesor, uputio je otvoreno pismo predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću o ekološkim temama i obvezama koje je Hrvatska preuzela u predpristupnim pregovorima uoči ulaska u EU.
Kada sam pročitao Ugovor o pristupanju EU, i vidio što smo sve obećali u području okoliša uhvatila me panika. Naša privreda i poljoprivreda ubrzo će se susresti s nemogućnošću realizacije uvođenja standarda koje smo obećali i doći će do vala zatvaranja.
Gradovi i općine neće moći osigurati obećano i doći će na red plaćanje penala. Volio bi da se varam, ali mi iskustvo govori da ću vjerojatno biti u pravu ako drastično ne promijenimo pristup, piše Simončić.
Nastavlja: Što se tiče otpada, bivša Vlada je prihvatila tehnologiju koja nigdje ne postoji u predloženom obliku. S kojim interesom? Poučeni njihovim načinom rada možda se odgovor nameće sam od sebe.
Ono što se trenutačno izvodi u dva projekta financirana od strane IPA, za izgradnju regionalnih centara za postupanje s komunalnim otpadom je više nego upitno, a na moje veliko iznenađenje ta nepostojeća rješenja poduprli su i mnogobrojni međunarodni stručnjaci.
Pođite pogledati referentna postrojenja za te projekte! Tražite predstavnike Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, da Vas upute gdje se to može vidjeti! Nemaju odgovor na tako jednostavan zahtjev, jer to ne postoji, a sudjelovali su i u izboru izvođača koji je trebao imati izgrađena referentna postrojenja! Da li znate da se u Fondu, pod kapom Ministarstva zaštite okoliša i prirode, uz (navodno) pomoć međunarodnih stručnjaka, i dalje forsiraju samo ta rješenja.
Razumijem međunarodne stručnjake jer nameću rješenja koja nudi njihova privreda. Nije ih briga da li će to na kraju funkcionirati ili ne, jer će reći da smo mi to zahtijevali i potvrdili. A gdje su naši da nas štite od neprovedivih rješenja, da štite interes naše privrede, a ne da svojim ponašanjem bojkotiraju ono što je proizvedeno kod nas, a u najmanju ruku je dobro kao i ono izvana?
Zar primjer Regionalnog centra postupanja s komunalnim otpadom Piškornica, koji se već više od deset godina priprema za četiri sjeverno-zapadne županije, a da se nije pomaklo s mjesta, ne upozorava dovoljno? Nedavno je napravljena još jedan studija opravdanosti. Koja po redu? Ili Županijski centar u Osijeku, pa Splitu, Zadru, …..
Gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, da li znate, odnosno da li su Vam mnogobrojni dužnosnici koji su posjetili tvornicu TEHNIX iz Donjeg Kraljevca obavijestili da je hrvatska tehnologija, koja je dobila sva priznanja za inovativnost u Europi, koja je višestruko jeftinije u usporedbi s drugim tehnologijama, a ispunjava sve navedene uvjete iz najnovijeg zakonodavstva EU iz područja otpada, instalirana na skoro 50 lokacija u svijetu, ali na niti jednoj u Hrvatskoj?
Zbog toga se ta postrojenja, izuzev u trenutku kada su proizvedena i kada se prije isporuke mogu vidjeti u Donjem Kraljevcu ne mogu vidjeti nigdje u Hrvatskoj.
Znam da ste upoznati, nastavlja Simončič, da su dva tjedna prije našeg punopravnog članstva u EU u pripremi nacrti nekih zakona, koji su trebali biti osnova za ispunjavanje obaveza prema EU, da do kraja ove godine treba smanjiti količinu biorazgradivog komunalnog otpada prije odlaganja za nekih 300.000 tona, a trenutno izdvajamo možda samo 10 posto od te količine; da moramo povećati stupanj izdvajanje korisnog dijela otpada, povećati količine prikupljene otpadne ambalaže, do 2020. čak za 50 posto; da do 2017. (ili 2018.) moramo sanirati i zatvoriti skoro na stotine neuređenih odlagališta otpada i izgraditi nova.
Za razliku od onih neprovjerenih tehnologija, tehnologija koju spominjem može pomoći da ispunimo gore navedene stroge uvjete u vrlo kratkim rokovima i višestruko jeftinije u odnosu na tehnologije koje se financiraju preko IPA. S tim su upoznati i predstavnici raznih ministarstava i Fonda. Molim Vas, iskoristite svoj autoritet da počnu djelovati!
Na ovaj način ne želim praviti reklamu tvrci TEHNIX. Ni u kom slučaju. Želim Vas samo zamoliti da se da šansa rješenjima, kojima ćemo moći ispuniti uvjete koje smo obećali u Pristupnom ugovoru, a onda neka ih nudi onaj tko je prihvatljiviji. Ne mora to biti TEHNIX.
Možda postoji i netko bolji, ali neka se ne uvoze preskupa rješenja koja ne postoje nigdje i s kojima se za naša novac (i onaj dio koji dolazi iz EU je naš novac!) rade, više sam nego siguran, neuspjeli eksperimenti u velikom mjerilu! Te eksperimente ćemo plaćati narednih 40 godina! Samo ta činjenica zaslužuje potreban oprez!
Da li su Vas suradnici obavijestili da su zahvati koje treba provoditi u okolišu investicijski interesantniji i društveno-ekonomski važniji od gradnje autocesta i energetskih objekata?
U pročišćavanje otpadnih voda i postupanje s otpadom moramo u narednih deset godina uložiti nekoliko milijardi eura. Pitajte svoje suradnike koliki je doprinos jednog uređaja za pročišćavanje na rast bruto nacionalnog dohotka ako ga izgradimo sa domaćom pameti i opremom, a koliki kada sve uvezemo? Koliko je to kada se to odnosi na 100 ili čak 200 uređaja, postrojenja,…?
Izgradit ćemo na stotine objekata i naprava. Gdje su te investicije u ekonomskim strategijama? Gdje su, ako to ne može po prirodi stvari analizirati Ministarstvo zaštite okoliša i prirode (a trebalo bi), Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska gospodarska komora da to razumiju i sprovedu (a morali bi!)?
Pažnju zaslužuju i rezultati tehničke pomoći EU. Uz to što su nam za postupanje s otpadom predložili nepostojeće rješenje, tako su nam npr. na području Poreča, neki drugi stručnjaci u sklopu neke druge tehničke pomoći, umjesto jednog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, koji je prema opsežnoj studiji koju su izradili stručnjaci iz Beča, trebao koštati nekih 20 milijuna eura, predložili četiri uređaja koja će koštati nekih 65 milijuna eura.
Ovi primjeri nisu usamljeni, zaključuje svoje pismo premijeru sisački ekolog. Zaključuje kako je u svojoj nedavno objavljenonj knjizi napisao poslovicu
Ja ću svoje odkukurikati, a hoće li svanuti nije moj problem, te najavljuje kako će u drugom dijelu te svoje knjige “Društvo umanjene vrijednosti” pisati o korištenju međunarodnih sredstava na području okoliša.
