Kaznu za kršenje Zakona o sprečavanju sukoba interesa ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina plaćat će u deset rata. Svakog mjeseca čak tisuću kuna od plaće epohalno uspješnog ministra otići će u korist državnog proračuna samo zato što je onomad nadležnima zaboravio prijaviti svoju privatnu tvrtku.
Proračun dao – proračun uzeo, rekli bi cinici, a meni je nekako ipak drago da državni aparat pri naplati potraživanja ni prema državnim dužnosnicima nije baš sasvim bešćutan. Zamislite samo da je ministru Tihomiru Jakovini čitavu kaznu od 10 tisuća kuna odlučio naplatiti odjednom.
Dođe tako Tihomir kući i vikne ženi s vrata da će se sljedeći mjesec morati nekako pokriti s pola njegove plaće, a ona će na to – znate već kako su ambiciozne te mlade žene – pa zašto te imam, te kako ćemo uštedjeti za more i zašto uvijek o svemu sama moram misliti…
Da ne govorimo o osjećaju ministarske inferiornosti zbog činjenice da će njegova svježa gospođa i još friškija europarlamentarka sa svojih dvadeset i kusur ubrzo mjesečno zarađivati više od šezdeset tisuća kunica, a on nije u stanju doma više donijeti ni tih pišljivih dvadeset.
Vrag su te naizgled banalne stvari, da i ne govorimo kako nezgodno mogu utjecati na muški libido. Uglavnom, ideja ministarskih kazni na rate čini mi se jednom od humanijih u ovoj političkoj epohi. Vrijedilo bi razmisliti i o dodatnim popustima, po uzoru na diskontne cijene policijskih kazni na licu mjesta koje se u praksu upravo uvode.
Postoji i neka bazična pravda u tome da su rate jednako dostupne i običnoj raji i pripadnicima nomenklature: dok prvi umiru na rate, drugima savršeno služe da usitne odista golemu povijesnu neodgovornost.
