Kada biste mišljenje o hrvatskim novinarima formirali isključivo temeljem čitateljskih komentara ispod članaka na internetskim portalima, pomislili biste da se radi mahom o nepismenim ljudima sumnjivih namjera i još sumnjivije prošlosti. Naime, vulgarnost, uvrede, klevete, pa i govor mržnje sasvim su uobičajen način komunikacije čitatelja portala, kako s novinarima, tako i jednih s drugima, piše Deutsche Welle na svom portalu
Pritom nije ništa neobično da navodnu nepismenost novinarima zamjeraju upravo čitatelji koji, primjerice, tek nasumice biraju dijakritičke znakove, a gotovo će svaka rasprava biti svedena na sukobe iz recentne povijesti; određivanje nacionalne pripadnosti, ideološko etiketiranje te propitkivanje gdje je tko bio tijekom Domovinskog rata.
Nekadašnja glavna urednica Večernjeg lista, sadašnja zastupnica čitatelja i blogerica Ružica Cigler za Deutsche Welle objašnjava kako neki čitatelji žele samo javno prokomentirati pročitano, dok neki putem komentara žele postati dijelom javne scene.
‘Štoviše, neki od njih se imaju potrebu dokazivati i konkurirati profesionalnim novinarima. Zašto? Odgovor na to pitanje neka daju psiholozi i sociolozi, a mi novinari iz prakse znamo da se ispod naših uradaka nižu uglavnom negativni komentari koji nastoje omalovažiti novinarski rad, a počesto i uvrede’, priča Cigler uvjerena da prostački i uvredljiv stil ne proizlazi iz mentaliteta, kako to neki vole objašnjavati, nego iz nezadovoljstva sobom, bliskim ljudima i našim društvom uopće. Najveći dio čitatelja frustriran je ekonomskom krizom, a ima i onih koji svoje frustracije mogu zahvaliti prečvrstim vezivanjem za političke opcije.
‘U našem je mentalitetu gunđanje na sve i svašta, ali pritisnuti krizom, gunđanja očito zamjenjujemo prostaklukom i uvredama’, kaže Cigler koja u izravnoj telefonskoj i pisanoj komunikaciji s čitateljima rijetko doživljava uvrede jer su, uvjerena je, to ipak komunikacijski kanali koji onemogućavaju potpunu anonimnost. ‘S komentatorima na svojem blogu već imam drukčije iskustvo, oni su ‘hrabriji’ u pokušaju vrijeđanja ili čistim uvredama. Nastojim ih usmjeravati u diskusiji i to mi donekle uspijeva na neko vrijeme. A onda se opet nađe neki ‘lukavi’ komentator koji želi progurati uvredu. To se događa upravo ciklički, pa često mislim da se zapravo prije nadmudrujem sa svojim komentatorima negoli što s njima diskutiram’, priča zastupnica čitatelja.
Psihijatar Nenad Horvat iz Opće bolnice Varaždin tvrdi da se jedan dio brutalnosti komentara iz kojih pršti, kako kaže, mržnja, zloća i frustracija mogu pripisati društvenom kontekstu, no ne misli da takvo objašnjenje može biti i opravdanje. ‘Ipak, mislim da veći komad frustracije stanuje u osobi, a ne izvan nje. Postoje ljudi koji nikada neće biti zadovoljni – ma što se dogodilo; postoje i oni koji se nikada ne žale i sve strpljivo podnose. Ovi prvi jedva čekaju priliku da se na nekoga istresu. Portali su za to idealna prilika.’ Horvat napominje da je taktika odavno jasna – kada ne možeš potući činjenice, napadni onoga koji ih iznosi. ‘Je li njima nakon toga bolje? Sumnjam, jer često će se naći netko tko će ih ‘naribati’, a ako se i ne nađe – u njima ostaje osjećaj bespomoćnosti jer nisu rekli ono što misle da su trebali’, kaže psihijatar.
