Don Janko Segarić, začasni kanonik Stolnog kaptola Svete Stošije i svećenik u miru, proslavio je u subotu 90. rođendan. Bilo je jako svečano, a slavlje je počelo u rano subotnje jutro, u 7.30 sati misom zahvalnicom. U 12.30 sati nastavilo se svečanim ručkom s kolegama svećenicima u Svećeničkom domu na Trgu sv. Stošije gdje don Janko živi posljednjih nekoliko godina.
Rođen je na otoku Istu 12. siječnja 1923. godine kao drugo od devetero djece Mate i Romane Segarić. Od njih devetoro troje je umrlo, a šest ih je još živih. Sa svojom braćom i sestrama don Janko je u nedjelju imao svečani ručak u restoranu Niko.
– Ni izdaleka nisam očekivao da ću dočekati ove godine. Kad sam imao osam godina moja sestra Vesna i ja jedva smo preživjeli tifus, a kasnije, u 12. godini u Šibenskom sjemeništu bio sam na samrti od zaušnice, također zarazne bolesti. Isusovac pater Petar Perica, koga su komunisti 1945. strijeljali na otoku Daksa kod Dubrovnika, bio je naš duhovnik. Bog je uslišio njegove molitve i ja sam preživio i evo, hvala Bogu, doživio 90 godina, priča nam don Janko.
Danas ovaj neizmjerno simpatičan čovjek zbog nekoliko operacija hoda uz pomoć hodalice. Ranije je hodao uz pomoć štapa, prije mu nije trebalo ništa od toga… Unatoč tome, svaki dan je vani. Popije kavu, prošeta rivom i Forumom, čita, piše, u kontaktu je s braćom i sestrama i s prijateljima u Americi.
Punih četrdeset godina ovaj umirovljeni svećenik proveo je u Hrvatskoj župi sv. Ante u Los Angelesu, koja je prije tri godine proslavila stogodišnjicu osnivanja. Izgradio je župni centar sv. Ante gdje su dvije podzemne garaže, a iznad njih velika zgrada na dva kata. Na prvom katu su dvije dvorane. Manja za prijem stotinjak osoba, te velika dvorana za 500 osoba s pozornicom i plesnim prostorom.
– Najdraži od svega u karijeri svećenika bio mi je pastoralni rad, molitva i rad s ljudima, nikakva administracija.
“Oživio sam kad sam se vratio u Zadar”
U Zadar se vratio 2001. godine.
– Oživio sam kad sam se vratio u Zadar. U Americi sam bio stalno u gužvi, puno sam trebao putovati, puno vremena provoditi u automobilu. Način života puno je drukčiji i ubrzaniji. Nažalost, vidim za životi Hrvata također poprimaju taj tempo, ali nadam se da se to nikad uistinu neće dogoditi, kaže don Janko.
Dok smo razgovarali, u njegovu sobu u Svećeničkom domu časna sestra Miranda donijela je buket ruža koje su mu za rođendan poslala njegova braća i sestre.
– Nikada mi nije bilo žao što sam postao svećenik. Bio je to svojevoljan čin, i iako sam se odrekao svoje obitelji, supruge i djece koju sam mogao imati, dobio sam veliku obitelj svojih vjernika i više ljubavi nego što možete zamisliti.
