Što je Crkva poduzela da se spriječi patologija u ponašanju mladih

Javnost je ostala zgrožena kad su liječnici sa splitske Hitne pomoći objavili da nikad nisu imali teže novogodišnje dežurstvo – stigao im je dvoznamenkast broj djece otrovane alkoholom, a rekorderka je bila 13-godišnja djevojčica s čak 2,2 promila u krvi. Iz Pule je, pak, stigla vijest da je skupina maloljetnika ubacila psu petardu u usta i tako ga usmrtila. Što se to događa s mladim generacijama? Postavili smo to pitanje dr. Anči Leburić, profesorici s Odsjeka sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, koja se u većem dijelu svog znanstvenog rada bavila sociologijom mladih.

– Ne bih htjela da sve ispadne crno, ima i pozitivnih stvari u našim životima, ali generalno govoreći moglo bi se reći da je na djelu svojevrsna dehumanizacija svakodnevice, kao jedan duboki društveni proces koji je zahvatio sve razine života.

Ona je oblikovala tip društvenog ponašanja koji se ne odnosi samo na mlade, već definira kontekst u kojem oni žive, a njega karakteriziraju bezobrazluk i agresivnost. Počinje na verbalnoj razini, a prerasta u konkretne delikte, kriminalne radnje … Takav ambijent u kojem mladi ljudi stasaju svakako utječe i na kreiranje njihovog društvenog ponašanja.

» U povodu ovog događaja sa psom, na internetu je jedan čitatelj ostavio komentar: “Počinitelji su odrasli u društvu gdje se veliča egoizam i imovina! U takvim se uvjetima ne razvija empatija! Dobar dio mladih danas mora drugima nanositi bol da bi se zabavili! Zbog čega je tako?” Po ovome što ste rekli čini se da se slažete s tom konstatacijom, pa možete li odgovoriti na čitateljevo pitanje – zbog čega je tako?

– Mislim da je, kod ovakvih ispoljavanja agresivnosti, ipak riječ o manjini, tako da se zapravo ne slažem. To je samo manjina mladih i to bi trebalo imati na umu. Pogotovo bi mediji to trebali artikulirati i naglasiti. Javno mnijenje je difuzno, pa se stječe dojam da su ovakve stvari sveprisutne. Kao i ta priča o alkoholizmu među maloljetnicima. On je u porastu, ali je ipak oblik ponašanja manjine mladih. To je čista patologija i time se moraju pozabaviti medicina, psihijatrija, ali preventivno, uza sve slabosti u našem sustavu koje to ometaju. Za većinu tih ponašanja doznate kad je kasno. Tek onda vidite da su susjedi, profesori, roditelji, prijatelji … vidjeli da postoje devijacije u nečijem ponašanju. Ako se dogodilo grupno silovanje, onda uglavnom ispadne da je to i prije bila grupa nasilnika koju je sredina tolerirala. Mi u sustavu nemamo mehanizme reakcije odmah, ad hoc, umjesto post hoc. Iz toga izvire puno problema.

» Koji dio sustava je zakazao: kućni, školski ili crkveni odgoj? Ili svi zajedno? Naročito stoga jer, evo vidimo, šalju proturječne poruke…

– Apsolutno svi. Naročito me muči društvena uloga Crkve. Ako je toliki broj religioznih ljudi u jednoj zemlji, što pokazuje popis stanovništva, kako je moguće da iz jedne katoličke sredine, čija doktrina naučava o humanizmu – ne ukradi, ne ubij … – proizlazi tako mnogo zala? Nešto tu ne štima: puno je preljuba, incesta, pedofilije, puno spolnih bolesti i maloljetničkih trudnoća …

» Dobro, ali Crkva će, evo upravo Adalbert Rebić, za to optužiti “komunjare”, “pedere i lezbe” …

– To su gluposti i paranoje. Sjetite se samo kakav smo teatar imali s gay paradom u Splitu prije i poslije nje. Ne, velikim dijelom kriva je i Crkva. Svi dijelovi sustava su propustili obavljati svoju društvenu ulogu kako treba. I mi u obrazovanju. Odgoj i skrb su dvije različite stvari. I po Ustavu i po brojnim definicijama zna se tko ima koju ulogu. Crkva ima svoj vjeronauk, odvojena je od države i mislim da na tom tragu treba pratiti i sukob oko zdravstvenog odgoja, za koji se često pogrešno kaže da je spolni ili seksualni. U našem javnom mnijenju stalno se provlači taj terminološki kaos: nije svejedno govorimo li o zdravstvenom, spolnom ili seksualnom odgoju. Riječ je o zdravstvenom kurikulumu. Ali, vratimo se na odgovornost Crkve: što je ona poduzela na svim tim satovima vjeronauka da se patologija u ponašanju mladih ne proširi? Ona apsolutno ima prostor za naučavanje u skladu sa svojim vrijednostima.

» Očito joj to nije dosta. Kao da želi monopol …

– Ljudska prava uključuju i prava djece i mladih. Oni imaju pravo na informacije koje bi im Crkva ili neki roditelji rado uskratili. A pravo na informaciju vodi do odgovornosti i svega onog što želimo postići u odgoju i socijalnoj skrbi. To Crkva ne može sama kompetentno voditi, niti to država može sama. Zato će država u suradnji s drugim društvenim institucijama to obavljati korektnije.

» Vi doista mislite da država i Crkva mogu oko toga surađivati? Pa, vidite i na ovom primjeru da su u permanentnom sukobu.

– Mogu. Moraju surađivati i oni će se dogovoriti. Tu je u pozadini možda bilo koječega, ali oni će se dogovoriti.

» Kako će se dogovoriti? Ne razumijem … Kako će se ova vlast i Crkva dogovoriti oko zdravstvenog odgoja? Pa, nije HDZ na vlasti …

– Morat će se dogovoriti. Država će uzeti ovaj modul, a moguće je da će uvažiti neke sugestije, da iz prve varijante izbaci neke sadržaje, da ih uvede nešto kasnije … Aktualna vlast je imala snage i sposobnosti da ovo stavi na dnevni red i da krene u malo radikalnije bavljenje ovisnostima i nasiljem, a Crkva ne može zatvarati oči pred time da se to u našem društvu zbiva. Neka onda ponudi neko drugo ili treće rješenje. Svi ovi negativni, strašni nasilnički događaji u posljednje vrijeme govore u prilog onome što tvrdi ministar Jovanović i ekipa oko njega. Ne vidim kome može smetati da mladi čovjek dozna neku informaciju o spolnoj bolesti. Ako je pak pitanje ideologijske naravi, Crkva također ima mehanizme kojima ona tome može kontrirati. I oni to rade, raznim svojim skupovima, igrama, hodočašćima … Ponavljam: Crkva ne može zatvarati oči pred time da djevojka od 17 godina za klamidiju kaže da je kozmetička marka, da mladić za prekinuti snošaj kaže da je spontani pobačaj … Ako je svaka četvrta studentica zaražena klamidijom, a da humani papiloma virus navodno ima svaka druga, da maloljetničke trudnoće pokazuju trend rasta – tu su strašne brojke.

» Analize pokazuju da novi naraštaji odrastaju bez pravih uzora. Znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja ispitali su stajališta mladih u dobi od 14 do 27 godina i zaključili su kako je njihov stav o uzorima i vrijednostima nedefiniran – nemaju predodžbe o nekoj osobi koja bi im bila uzor, niti su voljni boriti se za neke vrijednosti. Što to kazuje o našem društvu?

– Pa i ovaj sukob oko zdravstvenog odgoja jest eklatantan dokaz da još uvijek živimo s većim težištem u jednom tradicionalnom i konzervativnom društvu koje još uvijek hoće imati neke tabu teme. Na primjer, zanemarivanje djece, to je golemi tabu u nas. Ne sjećam se kad je u posljednje vrijeme neki roditelj snosio odgovornost za zanemarivanje djeteta. Najviše me uzruja kad čujem – susjedi su znali… Jesu, ali nisu reagirali. Društvena atmosfera, socijalna konstrukcija je takva da oni neće reagirati, a morali bi to prijaviti odmah čim primijete.

» No, vratimo se na uzore mladih …

– Kad smo ispitivali vrijednosne orijentacije mladih u istraživanju “Skeptična generacija”, naši su mladi uglavnom bili orijentirani obiteljski i tradicionalno. No, oni su ipak u svojevrsnom kaosu između predmodernog, modernog i postmodernog. Nisu ni u jednom od tih “đireva”, nego stalno lutaju, ovisno u kojoj se fazi života nađu. Uzmimo za primjer slobodno vrijeme – jako malo mladih će u tom smislu biti u postmodernoj komponenti kao većina mladih Europljana, što bismo mi željeli: da se bave rekreacijom, da vode računa o zdravoj hrani, da prate kulturu u novim medijima, da volontiraju … Dakle, da upražnjavaju one slobodne aktivnosti koje nisu tradicionalne, niti su vezane za modernu, ali ni uz Crkvu, niti političke stranke. Mladi nisu puno angažirani u strankama, ali bi bilo krasno da su u većoj mjeri volonteri u humanitarnom radu, nevladinim udrugama … Bilježimo porast, ali to je sve sitno. Da se svi ti nezaposleni pravnici, ekonomisti … jače angažiraju u nevladinom sektoru kao volonteri – zamislite koliko bi društvo jačalo i koliko bi bilo manje problema! Mene muči što čak ni najelitniji studenti, na primjer arhitekture ili sociologije, nisu u postmoderni. Nego su malo ovamo, malo onamo…

» Najmanje govorimo o roditeljima u toj podjeli odgovornosti između njih, Crkve i države. Obitelj je ipak najvažnija.

– U čemu je problem: obitelj više nije ona primarna, koherentna društvena grupa kao što je bila, već se u posljednjih desetak godina pretvara u neke nove tipove zajednice, koji nisu niti izvanbračni, već različiti oblici kohabitacije, ovakve ili onakve …