Jedna mlada majka na Facebook profilu Vlade RH objavila je potresno pismo u kojem je odlučila sa svima podijeliti svoje iskustvo života u Hrvatskoj. Pismo prenosimo u cijelosti:
“Draga Vlado!
Rekla sam da vam neću pisati jer znam da pišem studentima koji vam održavaju stranice, nisam pisala kad sam kao svježe diplomirana osoba dobila porodiljnu naknadu od 1.600 kn da moja beba i ja živimo od toga. Nisam pisala kad mi nisu htjeli dati u ZET-u pokaz za nezaposlene (120 kn mjesečno) jer ja nisam nezaposlena s obzirom da primam porodiljnu naknadu. Nisam pisala kad su mi rekli da mogu samo sanjati jaslice s obzirom da sam nezaposlena, a dijete 31. 8. nije imalo godinu dana. Nisam ništa pisala ni kad sam morala privatno plaćati (i još plaćam) vježbe zbog djetetovog dystoni sindroma jer je u bolnici dobila samo dva termina mjesečno (!), pri čemu su vježbe izvodili pogrešno jer nisu primijetili da joj je oštećeno i desno rame pri porodu. Nisam pisala ni kad mi je službenik HZZO posprdno rekao da nemam pravo na produženje porodiljne naknade zbog djetetovog kašnjenja u razvoju, jer sam ‘ionako doma i ništa ne radim, pa da mi još i država to plaća’.
Znate, to me dosta uzrujalo, pa sam odlučila nešto napraviti po tom pitanju i osnovati neprofitnu udrugu Oblačić, za pomoć nezaposlenim majkama djece s problemima u razvoju, kako bih barem malo olakšala ženama (i očevima, naravno) koje se nađu u toj besmislenoj situaciji, kao da nemaju dovoljno problema. Naime, i da sam dobila jaslice, moje dijete ne bi moglo ići u njih, kao niti jedno dijete s problemima u razvoju (zbog ovih ili onih razloga). I znate što? Zahtjev je predan 4. 12. 2012., a zakon lijepo kaže da je ured državne uprave dužan NAJKASNIJE u roku od 30 dana obraditi zahtjev. Pa hvala vam i na tome što bojkotirate (da vas ne bih uvrijedila ako kažem “kršite zakon”) i ono malo dobrih stvari koje ljudi pokušavaju promijeniti, zamislite, potpuno besplatno, bez ikakvih skrivenih motiva, samo sa željom da se pomogne i drugima kojima je teško. Oh, pardon, pa sezona skijanja je, ispričavam se što sam to zaboravila. Mora da je to zato što mi je takav luksuz toliko daleko, da mi uopće ta pomisao nije ni prošla kroz glavu.
Ali nisam vam pisala ni zbog toga. Nisam vam pisala ni da vas pitam kako bih teoretski trebala s 1.600 kn platiti privatnu dadilju za svoje dijete, ali u redu je, tu je moja 86-godišnja baka. Naravno, nisam vam pisala ni nakon 60-ak uprazno napisanih molbi u pet mjeseci, od kojih su neke bile i za poslove konobarenja (ja sam mag. psych., ali u konobarenju barem imam godine iskustva, s obzirom da je danas i studiranje pitanje bogatstva), te dosta njih i za stručno osposobljavanje i barem 20-ak otvorenih molbi isključivo za stručno osposobljavanje. Čovjek danas ne može ni besplatno raditi, ali, bože moj, nisam jedina, zašto bih vas opterećivala time kad vas već broj 362.847 ne dira.
Znate zašto vam sada pišem? Zato što sam konačno našla školu (preko otvorene molbe) koja bi me uzela preko stručnog osposobljavanja. Dakle, DOBILA SAM POSAO (iako to nije posao jer se ne zasniva radni odnos, ja sam bila presretna), ali kao i većina osnovnih škola u RH, nemaju svog psihologa, nego bih ja sama trebala naći mentora. Mislim si, nema problema, ionako je dozvoljeno da pripravniku u školi mentor bude izvan škole ako ne postoji adekvatan mentor unutar škole, tako kaže pravilnik. Da, ako pričamo o radnom odnosu, onda da. Međutim, vi ste se tako šaljivo dosjetili da kad je stručno osposobljavanje u pitanju, da malo promijenite pravila igre (iako nas sve uvjeravate da je to isto kao i radni odnos). Dakle, kao što i sami znate (iako na HZZ-u baš i ne znaju, morala sam zvati jedno desetak brojeva), mentor mora biti ili unutar škole ili unutar škole s kojom ta škola ima sklopljen ugovor o suradnji (probajte mi samo objasniti kakve veze ima taj ugovor u primjeni mentorstva). Ha, ha! Pa da, zašto bi sve te škole bez psihologa barem na ovaj način dobile priliku imati psihologa kad ste se dosjetili kako to onemogućiti.
Na kraju, pišem vam ne zato što i dalje nemam posao, nego zbog osjećaja beznadnog jada koji sam danas osjetila, nakon jučerašnjeg veselja. Prvi put sam zaista sjela na prag sobe i rasplakala se, srameći se države u kojoj živim! Naime, sve ove gluposti sam čak i očekivala od ove države, ali, eto, ovo me zateklo ili je bila samo kap koja je prelila čašu. I što sada? Baš ništa. Toliko suza ljudi svakodnevno proliju, moje nisu ništa vrednije, ali svejedno sam vam htjela reći – draga Vlado, sram vas bilo!”.
