Autorica Jelena Svilar objavila je na portalu Vox Feminae komentar na presudu bivšoj glasnogovornici MUP-a Aleksandri Ljubi. Podsjećamo, Ljuba je nedavno nepravomoćno osuđena na zatvorsku kaznu od osam mjeseci, uvjetno dvije godine,jer je u ljeto 2008. omogućila svojoj prijateljici Sandri Vugi i njezino dvoje maloljetne djece da po povlaštenim uvjetima ljetuju u MUP-ovu odmaralištu u Dramlju, čime je državni proračun oštećen za 6.040 kuna koje je Ljuba naknadno platila iz vlastitog džepa. Tekst uz dopuštenje prenosimo u cijelosti:
Koliko se god naizgled činila stihijskom i kaotičnom državnom tvorevinom u Hrvatskoj ipak postoji stanovita dosljednost.
Ono što se svakom pojedincu sposobnom donositi logičke konkluzije čini najmanje logičnim, ili pak potpuno nelogičnim, zasigurno će se dogoditi, što nedvojbeno dokazuje dvadesetogodišnja praksa nemuštog upravljanja svim državnim resursima, od onih materijalnih do ljudskih. Drugo, proizašlo iz gore navedene teze, u zemlji kafkijanski paraliziranoj sudskim predmetima svih mogućih vrsta i nevjerojatnih trajanja, za očekivati je da će prioritet imati slučajevi bez ikakve važnosti, poput švercanja u tramvaju, dok će se one od vitalne važnosti, prave korupcijske afere, koje su osim devastacije državnog vlasništva unesrećile na tisuće obitelji, na stotine tisuća privatnih tužnih sudbina, prokockavši šansu da barem neke buduće generacije žive donekle dostojanstveno, prokrastinirati u nedogled.
“Odvela na more zlostavljanu prijateljicu”
Također će se, zahvaljujući raznim diskrecionim pravima u donošenju presuda, ponajčešće događati da se u sankcioniranju na jednak način tretiraju krvni delikti i obični prekršaji, pa će potpuno istovjetnu presudu dobiti muškarac koji je usred bijela dana divljačkom vožnjom vozila hitne pomoći usmrtio djevojčicu na pješačkom prijelazu, kao i žena koja je prekršila nekakav interni pravilnik i odvela na ljetovanje prijateljicu s djecom, žrtve obiteljskog nasilja, slagavši da su u krvnom srodstvu. Pritom joj je u prilog išla i činjenica što je postupila plemenito zaštitivši zlostavljanu ženu, što samo ostavlja dojam da bi bez te plemenite nakane prošla i puno gore nego što jest. Riječ je naravno o nevjerojatno razvikanom slučaju bivše glasnogovornice zagrebačke policijske uprave Aleksandre Ljube, čiji su prekršaj mediji, policija i ekspresno sudstvo tretirali kao pitanje od najveće državne važnosti, baš kao i nekoliko mjeseci ranije slučaj tadašnje ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy, koja je “pala” zbog običnog, pomalo nepromišljenog e-maila u kojemu se humano zauzima za egzistenciju neke osobe, a o čijoj je političkoj sudbini odlučio čovjek s nekoliko duša na duši, koji i unatoč svemu i dalje velikodušno i samoprijegorno brine za dobrobit i budućnost ove zemlje.
Nemoguće je ne primijetiti banalno očiglednu činjenicu da se s odlučnom strogošću, kojom država demonstrira svoju deklarativnu težnju da se zločinu stane na put, tretiraju uglavnom minorni prekršaji, da su ti prekršaji počinjeni s nekom humanom nakanom (poput pekara koji je novčano drakonski kažnjen jer je poklonio kruh sirotinji), kao ni to da su počinitelji takvih prekršaja gotovo u pravilu žene.
Da je Ljuba, kojim slučajem, primijenila besramni patrijarhalni model, onaj takozvani muški princip kakav je na snazi u ovoj zemlji, i odvela svoju prijateljicu o državnom trošku na ljetovanje u hotel s četiri zvjezdice, kao što to čine mange većeg kalibra, dugujući ponekom uslugu, dvije da se to ne dozna, vjerojatno bi se time kvalificirala za ulazak u vrstu onih zaštićenih životinja koje se perpetuiranjem usluga održavaju na funkcijama. No nije, odabrala je skromnu varijantu ljetovanja u MUP-ovom odmaralištu u kojemu njezine kolege nesmetano po subvencioniranim cijenama ljetuju sa svojim rođacima iz sedmog koljena, a pritom je i pristojno namirila oštećenoj državi dug u iznosu od 6000 kuna, da bi potom fasovala. Platila je ceh i doslovno i metaforički.
“Muški kolega bi bio pošteđen ekspresne presude i javnog poniženja, a nije isključeno ni da bi dobio odlikovanje za pravilnu policijsku procjenu da se radi o mogućoj zaštiti života potencijalne žrtve”
Svakoj će rodno osviještenoj osobi, neovisno o spolu, pasti na pamet pitanje što bi se desilo da je kojim slučajem poput Ljube postupio neki njezin muški kolega, a poučen iskustvom iz prakse čovjek bi s pravom pomislio da bi bio pošteđen ekspresne presude i javnog poniženja, a nije isključeno ni da bi dobio i odlikovanje za pravilnu policijsku procjenu da se radi o mogućoj zaštiti života potencijalne žrtve, te pohvalu za osvještenost prema rodnom pitanju i senzibiliziranost s problemom zlostavljanja žena.
Ipak, bilo bi preuzetno tvrditi da su žene žrtve inkvizicionog sudstva po rodnoj osnovi. Neke se pripadnice ženskog roda, one koje igranjem u “višoj ligi” vješto primjenjuju i reproduciraju patrijarhalni poredak, već godinama itekako uspješno odupiru svim zakonima i države i prirode, obnašajući svoje visoke funkcije i zadržavajući statuse nedodirljivih moćnica s onom uslugom koja im se duguje, baš kao što je to slučaj s krivcima najvećih korupcijskih afera koje su devastirale čitav vitalni sustav ove zemlje i utamanile radničku klasu.
Ako se ovakva bijedna praksa vješanja žena koje su se ogriješile o pravila na stup srama, dok se istovremeno odgađa uhvatiti se u koštac s korupcijskim aferama koje su iste te žene bacile ne ulicu, poput gotovo zaboravljenog Kamenskog, bude nastavila, a sva je prilika da se tek zahuktava, budućnost ove zemlje nakon potpune propasti bit će vrijedna tek crtice u crnoj kronici nekih inozemnih novina.
Tad će nas s pravom tretirati kao glupavog, pomalo zločestog i razmaženog samoubojicu koji je digao ruku na sebe tek nakon što je prokockao obiteljsko naslijeđe, propio se, prokurvao i uništio svaku šansu da živi kao čovjek, a buduće generacije ostavio na cesti i prodao u korporativno roblje. U toj ćemo alegoriji na koncu nalikovati na neuspjeli kazališni predložak koji nema ni one bazične elemente tragedije da bude tema dostojna punokrvnog dramskog djela.
