Turska hit serija “Sulejman Veličanstveni” napravila je pravu malu revoluciju u pristupu sapunicama, a zainteresirala je, što je svojevrsni raritet, i veliki dio muške populacije. Naime, za razliku od dosadašnjih sapunica kojima su posljednjih godina preplavljene nacionalne televizije, a koje svoje poklonike imaju mahom među ženskim gledateljstvom, na ljubavno-povijesnu sagu o najvećem vladaru 16. stoljeća i njegovim robinjama, “navukli” su se mnogi muškarci.
Tako prema nedavno provedenome istraživanju jedne nezavisne agencije, sultanova osvajanja na bojnom polju i u haremu, svake večeri prati čak 37 posto muških gledatelja, što znači da ova turska serija ruši stereotip da muškarci zaziru od romantičnih serija kojima su u središtu radnje ljubavni zapleti i spetke.
Turci istisnuli Amerikance
Također, ova najskuplja turska serija, za razliku od ostalih sapunica s hrvatskih ekrana, privukla je više gledatelja iz urbanih sredina koji čine 57,5 posto, dok ostale sapunice najviše poklonika imaju među ženama iz manjih sredina, starije dobi i nižega obrazovanja.
Istraživanje je, nadalje, pokazalo da romansirane dogodovštine čuvenog turskog vojskovođe najviše prate Dalmatinci, Istrani i Zagrepčani, a među muškom gledateljskom populacijom mnogi imaju i visoko obrazovanje, što se tumači povijesno-ratnom podlogom, koja je u seriji ipak u drugom planu.
O fenomenu “Sulejmana”, kao i pozitivnim stranama iznimno visoke gledanosti ove turske serije sociolog i pedagog Zlatko Miliša, kaže:
– Serija “Sulejman Veličanstveni”, ali i uopće turske serije koje su joj prethodile, kao i one koje se trenutačno prikazuju, razbile su stereotipe i predrasude koji su kod dijela hrvatske javnosti postojali kad je riječ o Turskoj i njenim građanima. Umjesto predrasuda o Turcima kao ružnim, nečistim Balkancima, serije su pridonijele stvaranju drukčije, realne slike o tom narodu kao kulturološki vrlo otvorenom, srdačnom i s visokim vrijednostima od kojih su na prvome mjestu tradicija i obitelj, što se za mnoge države Europske unije, osobito skandinavske, ne bi moglo reći, ističe dr. Zlatko Miliša, ocjenjujući turske serije znatno kvalitetnijima od, primjerice meksičkih ili hrvatskih, koje nisu znale iskoristiti televizijsko ostvarenje za promidžbu svoje zemlje, što su Turci napravili izvanredno.
Nije klasična sapunica
– Povijesni aspekt, kao i spletke i intrige na sultanovu dvoru mamac su za gledatelje što je iskorišteno maksimalno. Naravno da se, kao i svako umjetničko djelo, serija oslanja na umjetničke slobode i ne robuje u potpunosti dokumentarističkom pristupu, ali može biti poučna za ostale producentske kuće kako se na mudar način drugima može približiti svoja zemlja, narod i kultura, kaže Zlatko Miliša, navodeći kako je “Sulejman” istisnuo američke, često unisono rađene serije, čija je kvaliteta na niskoj razini, što je još jedna pozitivna strana turske serije.
Pohvalno o turskim serijama govori i Vedran Uranija, koji, mada ne prati “Sulejmana” već “Izgubljenu čast”, ističe da su serije turske produkcije za nekoliko “kopalja” iznad ostalih.
– Iako ih se tako naziva, to nisu sapunice u klasičnom smislu te riječi jer imaju dramski zaplet, početak i kraj radnje koja nije banalna ni predvidiva u smislu u kakvom su to sapunice. Kvalitetno su producirane i kroz njih gledatelj može mnogo toga naučiti o suvremenom turskom društvu i načinu života, a u slučaju “Sulejmana” i o povijesti i tradiciji. Turske serije redovito šalju poruku, glumački su na visokoj razini i mogu poslužiti kao primjer i Hrvatskoj televiziji kako treba raditi, smatra Vedran Uranija, zaključujući da su Turci Hrvate osvojili serijom, a ne vojskom.
Jedan od onih koji također ne prati redovito zgode čuvenog turskog vladara, ali zna o čemu se radi, je i sindikalni povjerenik Jere Bilan.
– Rado gledam reprize starih hrvatskih dramskih serija poput “Prosjaka i sinova” ili “Malog mista”, a “Sulejmana Veličanstvenog” sam pogledao kratko, ali dovoljno da donesem pozitivne zaključke. Serija je raskošno producirana, osobito kad je riječ o kostimografiji, a progovara o odnosima na turskom dvoru s povijesne distance. Glazba je interesantna, orijentalna i zbog susjedne Bosne bliska i hrvatskim gledateljima, kao i neke riječi koji su kao turcizmi prisutni i u govoru naših ljudi, ističe Bilan, izražavajući zadovoljstvo što se otkupljuju i neameričke serije koje su svojevremeno bile dominantne, često bez opravdanog razloga.
Iako je većina poznatijih Zadrana koje smo kontaktirali o ovoj temi naglasila kako “Sulejmana” ne prati, dok su neki samo “bacili oko”, mnogi se slažu da je riječ o seriji koja je kod gledatelja postigla pun pogodak.
