ZAGREB – Svjetski poznati producent, dvostruki oskarovac, Branko Lustig vjerojatno je štošta mogao od života očekivati, ali ne i da će ga toliko zaboljeti jedna prazna projekcijska dvorana. Dvorana je ona u Kninu, došla nisu djeca osnovnih škola, a film koji nisu željeli vidjeti je »Posljednji let Petra Ginza«, o stvarnom, nadarenom dječaku koji je sa 16 godina skončao u Auschwitzu. Tko je kriv što su djeca nisu došla, tko je je taj koji je mislio da im je bolje ostati kod kuće nego pogledati film o holokaustu i sudbini nesretnog dječaka – jesu li tome krivi roditelji, nastavnici, država, politika, mediji, možda nije više ni važno. Važno je, međutim, i jako tužno saznanje da smo, i opet, pali na ispitu tolerancije.
Koji dan nakon kninske projekcije u praznoj dvorani, Branko Lustig doimao se čovjekom koji ne kani stati u svojoj edukacijskoj misiji, koliko god da ga je sve pogodilo. Netolerancije je previše da bi stao s ispunjenjem obećanja što ga je sam sebi dao u istoj toj tvornici smrti, Auschwitzu – ostane li živ, kazao je tamo desetogodišnji dječak Lustig samome sebi, odužit će se mrtvima tako što će o njihovom užasu svima pričati. Da se ne ponovi.
– Sramotno je da nisu pustili djecu da dođu. Neću spominjati nikakva imena, ali interesantno je da u svim kontinentalnim gradovima koje sam do sada posjetio s filmom, i pričao o holokaustu, nije bilo problema. Čim sam došao dolje, nastali su problemi – veli nam Lustig.
(…)
Kako se osjećao kad su unutra trebala ući djeca, njih 350 najavljenih, a nije ušao nitko?
– Popišano! – priznaje nam. Fotografi su škljocali loveći njegovo lice, i prazne stolice iza. Film je, o malom, genijalnom Petru Ginzu, ipak odlučio pustiti na platno, za fotografe, i, ponovno, za sebe, da vidi gdje je »greška«.
– To je jedan mali klinac. To su njegova zapažanja pred smrt. Izgladnio, bos, gol, sjedi u Terezinu, gleda kroz prozor, vidi tu prekrasnu bijelu crkvu, divnu, baroknu. To su njegove misli – ponavlja Lustig.
– A poklopac na sve to je bila gradonačelnica Knina, Josipa Rimac, koja je odmah dala izjavu. Mi smo putovali iz Knina prema Skradinu, a na internetu je već bila njezina primjedba »da su roditelji zabranili, i da ona ne može dozvoliti da u njezinom gradu netko govori protiv boga, da boga nema«. A ja sam sam rekao da ja, ja u boga ne vjerujem, i da bog može biti samo u ljubavi – ističe Lustig.
Kakvu kvalifikaciju, pita otvoreno, ima pročelnik školstva u Zadru, kakvu pak gradonačelnica Knina, i, na kraju krajeva, očevi koji kažu da film ne valja, a film je, za prikazivanje učenicima svuda u svijetu, odabrao UN?! -pita se Lustig. Kako je, ponavlja, svima dobar, osim nama?
Nakon svega, logično je pitati ga hoće li nastaviti dalje, bez obzira na ovo loše iskustvo.
– Naravno da ću nastaviti! Jedan je svećenik u Njemačkoj, evengelist rekao: »Kad su dolazili po komuniste, ja nisam ništa rekao, jer nisam komunist. Kad su dolazili po Židove, ja nisam ništa rekao, jer nisam Židov. Kad jednog dana budu dolazili po mene, nitko neće moći ništa reći, jer više nikog neće ni biti«. Tako je to u ovoj zemlji. U ovoj zemlji nitko na ovo s Kninom nije ragirao. Iz državnog vrha nitko nije reagirao. Ministar školstva trebao je, onako kako je išao u Kaštele, objasniti ljudima što je na stvari, i o ovome nešto javno reći, barem rečenicu. Jer ovo je daleko veće zlo. Isto to jutro, kad se Knin dogodio, na tv-u je bio prilog o tome kako svaki drugi učenik viših razreda u Hrvatskoj uopće ne zna što je holokaust! To je opasnost koja je počela baš ovako – s gospodarskom krizom, štrajkovima, obustavom rada, akumuliranim nezadovoljstvom Nijemaca. Zar ne vide da tu djecu treba početi odgajati!? Zato ja hodam uokolo i govorim djeci o holokaustu, i sad mi i to hoće zabraniti. Pa gdje smo mi!? – pita se Lustig.
(…)
Mailovi mu, kaže, stižu i iz Amerike.
– Pisao mi je i Spielberg, pozvao me da se vratim u L.A. Ljudi su, mnogi ljudi, posvuda, čuli za ovo u Kninu u Hrvatskoj, znaju za to i pričaju o tome – kazuje nam Lustig.
– Pisao mi je i Spielberg, pozvao me da se vratim u L.A. Ljudi su, mnogi ljudi, posvuda, čuli za ovo u Kninu u Hrvatskoj, znaju za to i pričaju o tome – kazuje nam Lustig.
