Na sjevernom Velebitu noćas se odvijala dramatična potražna akcija HGSS Gospić u kojoj se tragalo za izgubljenom grupom turista. Od njih 28, noć na buri u planini provelo je 26 djece.
Nešto malo prije 20 sati, Županijski centar 112 obavijestio je HGSS Stanicu Gospić o incidentu, koji se vrlo brzo pretvorio u stravičnu potragu za 28 njemačkih državljana, od kojih su većina bili maloljetna djeca.
Naime ova grupa njemačkih turista bila je stacionirana na planinarskom domu Alan, te je isplanirala jednu relativno laganu i interesantnu planinarsku turu. Vozilima su ih odvezli koliko su mogli te su dalje nastavili pješice. Sve bi bilo u redu da su pratili, inače izvanredno markiranu planinarsku stazu. Naravno nisu, nego su se prema vlastitom nahođenju zaputili u bespuća sjevernog Velebita. Ovaj dio planine je uistinu teško prohodan, bez ikakvih staza ili puteva, odnosno sa stazama koje naširoko zaobilaze ovo područje.
Nesretni turisti su se satima tvrdoglavo probijali neprohodnim kršem, zapravo su se samo još više zaglavljivali sve do trenutka kada im je ponestalo snage i volje. Zaglavljeni između strmih padina na planinskom prijevoju shvaćaju stvarno stanje stvari te zovu pomoć. Županijski centar 112 ih spaja u konferencijski razgovor s dežurnim telefonom HGSS Stanice Gospić, te se pokreće potraga. Potraga je organizirana vrlo brzo, pa gorski spašavatelji s tri terenska vozila kreću put planine. Situacija je teška, čak kritična, te potraga preuzima karakter iznimne hitnosti. Pada mrak, a s njim i temperatura, bura je već u dobroj mjeri ograničila promet dolje na magistrali, te je u stalnom porastu, ne može se sa sigurnosti reći gdje bi unesrećeni mogli biti – sve su opcije otvorene. Iako bez problema stupamo u kontakt s unesrećenima, informacije koje nam daju nisu od velike koristi, čak su kontradiktorne.
Potraga u prvoj fazi ne daje željene rezultate pa se žurno pristupa modificiranju planova direktno na terenu. Kako gorski spašavatelji nikada, ali baš NIKADA ne znaju gdje će se dogoditi nezgoda, niti kada će to biti, niti koliko će biti unesrećenih, kao niti kakve će biti ozlijede, stalno moraju improvizirati, stoga su s vremenom postali pravi majstori improvizacije. Odluke se donose brzo i odlučno. Voditelj akcije ili tima se sluša bezpogovorno. Jedino ovakav način rada u ovakvim situacijama daje rezultate, pa je tako bilo i večeras. Koju minutu iza 3.30 dva tima gorskih spašavatelja dolazeći iz dva suprotna smjera, gotovo istovremeno dolaze do planinskog sedla na kojem pronalaze unesrećene turiste.
Stanje je kaotično, vođeni velikim neiskustvom, odlučili su se utaboriti na vjerojatno najgorem mjestu na tom dijelu, te se izložili silovitim udarima bure. Djeca su ležala po grmovima i u travi, na goloj zemlji. Njihova oprema bila je za sve osim za hodanje terenom na kojem su se zatekli, kratke hlače i sandale ili kratke tenisice nisu ih štitili ni od čega. Osjećao se strah, panika i očaj. Gledali su nas bez komentara, lica zamrljanih suzama. Hipotermija je činila svoje.
Situacija je bila gora nego što smo očekivali. Iako sretni što smo pronašli iglu u plastu sjena, nismo se smijali. Trebalo ih je izvući iz planine. Nikad nismo imali potragu za 28 ljudi, od kojih je 26 djece. Trebalo ih je brzo ugrijati, ali kako? Hodanjem! Brzo smo organizirali kolonu. Između njih postavili novog vođu, koji ih je prebrojio i objasnio da iako su u potpunosti iscrpljeni moraju pronaći negdje u sebi snage za izvlačenje iz planine i pripremiti se za višesatno hodanje. Negodovanje je bilo očito, ali situacija nije trpjela odgodu te su to jasno shvatili iz boje našeg glasa te se kao mala vojska posložili u liniju i krenuli. Krenuli ovog puta za vodičem koji poznaje svaku stopu ove planine, pomno bira stazu, i tempo prilagođava svakom članu. Uz očekivane probleme krenuli smo.
Kolona gorskih spašavatelja i nesretnih turista je bila dugačka više od 100 metara, nijemo se kretala mračnom šumom, čudotvorno zaobilazeći sve prepreke vođena vrsnim poznavaocem ove planine. Gorski spašavatelji bili su na čelu i začelju, ali i pomiješani s djecom u koloni, dajući im na taj način neku čudnu snagu, koja ih je nosila kroz noć.
Iako je planina do sad prema nepromišljenim turistima bila surova i nemilosrdna, spremna uzeti žrtve, izgleda da je promijenila mišljenje gledajući koliku žrtvu činimo kako bi ih spasili od njene nemilosti. Nije nam dalje priređivala iznenađenja. Dok smo se polako, ali odlučno kretali sad već planinskom stazom znanog nam Premužića, dan je zamijenio noć, a Bura nam očistila pogled. Ljepote prizora je nezamjenjiva, snaga prirode očita. Upijaju je i naši klinci koji već više nisu samo uplakana djeca, nego pravi izviđači. Jedan je zapjevao, dok ga njih par već prati zviždukom. Vade se i zastave timova. Tek sad primjećujem da ih cijelo vrijeme nose ne ispuštajući ih iz ruku.
U daljini se nazire planinarski dom Alan, a na lica se vraća osmjeh. Divimo se ovoj djeci. O ovome će još dugo pričati. Izdržali su. Svi. Dolazimo u dom, utisci se gomilaju, a onda se čuje himna njihova tima, pjevaju je sami, nama u čast. Pružaju male ručice i na lošem hrvatskom kažu HVALA.
