Od prošlog ponedjeljka nedvojbeno je jasno da će, nakon niza izbornih ciklusa, kampanja HDZ-a na sljedećim lokalnim izborima biti bitno siromašnija: Zadar je dobio 12-postotni prirez, iako je gradska vlast do prije samo nekoliko mjeseci odlučno tvrdila da prirez neće biti uveden i da cijene komunalnih usluga neće skočiti! Tako je pao u vodu jedan od najcitiranijih predizbornih argumenata zadarskoga HDZ-a.
Prosječno bijesan stanovnik Zadra plaćat će taj prirez oko 100 kuna mjesečno, dakle, nije to preveliko opterećenje, ali je izvan svake sumnje da uvođenje novog nameta, s jedne strane, nedvosmisleno upućuje na dramatičan pad punjenja gradskog proračuna zacrtanog na ovogodišnjih 377 milijuna kuna, a s druge strane je neka vrsta političkog i psihološkog udara na zadarsku javnost koja je dugo bila uljuljkana u obećanja lokalne vlasti.
Pokušaj povećanja nameta obrtnicima nije dao rezultat, jer su oni pokazali zube i usprotivili se, a gradska je vlast napravila korak natrag
Taj udar dolazi u najnezgodnijem mogućem trenutku: opća ekonomska kriza tako je duboka da već postoje procjene da nikada neće ni završiti, a građani su i njezinim dosadašnjim trajanjem dovedeni na rub pristojnog življenja.
Rat za sitan novac
Dakako, prekasna reakcija gradske vlasti na krizu daje za pravo onima koji tvrde da administracija Zvonimira Vrančića, ali i ona njegova prethodnika Živka Kolege, jednostavno nije vidjela da su “zlatna vremena” pri kraju. Kad je kriza eksplodirala, navodno odjednom i iznenada, pokazala se upitnom i strategija razvoja grada, ali i sposobnost njegovih upravljača da pronađu pravi odgovor na stenjanje gospodarstva.
“Rat za sitan novac” u pokušaju povećanja nameta ionako iscrpljenim obrtnicima nije dao rezultat, jer su oni pokazali zube i usprotivili se, a gradska je vlast napravila korak natrag. Sada je jasno da bi svima bilo lakše da je taj prokleti prirez uveden poodavno, ali kasno je i izlišno o tome govoriti.
Zadar i gradski proračun nespremni dočekuju prirez i zbog svojih specifičnih problema koji razotkrivaju smežuranost prenapuhanog investicijskog balona u gradu koji je već godinama bitno bogatiji od svojih stanovnika.
Primjerice, tek se sada, kada Grad godišnje plaća čak 16,3 milijuna kuna za kredit utrošen na Višnjiku, pokazuju i te kako relevantnim upozorenja da će gradnja dvorane i bazena na Višnjiku u onim financijskim gabaritima značajno suziti investicijsku moć Grada, te da silni infrastrukturni projekti, ma koliko bili potrebni, ne mogu biti usamljeno jamstvo razvoja gospodarstva.
“Veliki investicijski val” kojim je Zadar plivao prethodnih godina uglavnom se iscrpio u velikim ulaganjima u promet nekretninama i građevinarstvo, ali ovog trenutka nitko pouzdano ne zna koliko je u Zadru izgrađenih, ali neprodanih stanova, a po nekim ih je procjenama više od 500. Dakako, građevinari su pred kolapsom. Istodobno, promet nekretninama je zamrznut, pa na naplatu stiže dugogodišnja deindustrijalizacija grada koji, prepun trgovačkih lanaca, još čeka neku tešku proizvodnu investiciju.
Tek sada se neshvatljivom čini očajna sporost u izgradnji gospodarske zone Crno, u koju je za pet godina utrošeno mizernih 1,8 milijuna kuna, pa ispada da su susjedne općine Poličnik i Bibinje sa svojim gospodarskim zonama držale predavanje iz političke ekonomije kudikamo bogatijem i kadrovski navodno jačem Zadru.
Evo kako na uvođenje prireza u petom gradu u državi gleda dr. Branimir Lokin, autor Strategije razvoja grada do 2020. godine:
– Zadar je imao stabilne prihode i do prije dvije godine nije bilo krize, pa zato nije bilo ni prireza, a sada se traže novi izvori financiranja. Prirez od 12 posto umjeren je i mogao bi funkcionirati, jer ne koči gospodarstvo, ne obara potrošnju i pretjerano ne opterećuje građane. Zbog krize, ovo je izvanredna situacija, Zadar treba ekspertizu o gospodarstvu u sljedećih četiri-pet godina jer ga čeka programiranje grada u krizi – kaže Lokin.
Vape za proizvodnjom
Je li bilo pogubno što su investicije uglavnom išle prema mešetarenju nekretninama i građevinarstvu?
– Ne samo u Zadru, nego i Hrvatskoj, pa i u Europi, ulagalo se u nekretnine jer je profit bio visok. To je bilo i logično i razvojno, ali sada krizu treba rješavati novim konceptima i novim pristupom.
Dobro, ali bilo je jasno da se bez proizvodnih radnih mjesta krizu teško može prebroditi?
– Nije to posebnost Zadra, nitko nije htio ulagati u proizvodnju, država nije podupirala proizvodni sektor koji drži kralješnicu svake države.
Nije to radio ni Zadar, ali on je imao i manju obvezu to činiti od gradova u unutrašnjosti, jer Zadar je ipak mediteranski grad. Ova će kriza potrajati još četiri-pet godina, pa Zadar upravo sada mora revitalizirati proizvodnju – zaključuje Lokin.
Dubinu krize i pad investicija dade se sagledati i iz komunalnog doprinosa, koji je 2008. iznosio osam milijuna, godinu dana poslije otišao je na 31,6 milijuna, da bi u 2010. i 2011. godini pao najprije na 24,4, pa na samo 11,7 milijuna.
U tom je razdoblju porez na dohodak zabilježio pad od 20 milijuna kuna, što je točno onoliko koliko se gradska vlast nada ubrati uvođenjem prireza: sa 128,2 milijuna u 2008. godini, taj je porez pao na 125,9 milijuna u 2009. godini, te na 114,5 i 108,7 milijuna u 2010. i 2011. godini.
