Transplantacija je za mene bila novi život, dugogodišnja dijaliza ostavila je traga na meni i već su počele smetnje, a nakon novog bubrega, sve je to nestalo i počeo sam živjeti punim plućima, govori Zdenko Nekić, poznati zadarski slikar i osnivač udruge ZadArt, kojem je prije 21 godinu transplantiran bubreg. Prije negoli je došao na transplantaciju 17 godina bio je na dijalizi. Zatajenje funkcije bubrega otkriveno mu je još 1973. godine, a na dijalizu koja je trajala po 12 sati išao je u Zagreb, jer u Zadru još nije bilo nefrološkog odjela.
– Ujutro bi nas ukopčali i 12 sati poslije iskopčali s dijalizatora. Tadašnji dijalizatori su se ispirali formalinom, a ostaci tog formalina znali su nam praviti probleme – glavobolje, mučnine i povraćanje. Dugotrajno ležanje s iglama u rukama nekima je pravilo probleme, a dijaliza nije bila baš kvalitetna, jer znalo je doći do problema s elektrolitima i to bi nam uzrokovalo probleme. Bilo je teško i fizički i psihički, kaže Nekić.
Nakon 17 mučnih godina napokon je pronađen adekvatan bubreg te je 1990. godine imao operaciju u Beču. Ispričao nam je vrlo zanimljivu i nesvakidašnju priču o tome kako je došlo do toga da dobije novi bubreg.
– Osamdesetih godina imao sam na plaži u Boriku dasku za windsurfing, koju sam iznajmljivao i školovao zainteresirane. Jednoga dana došao mi je gospodin i tražio da ga naučim jedriti. Započeli smo razgovor i tako mi je rekao kako je liječnik u Beču, a ja sam mu ponudio dogovor – naučit ću ga jedriti, a on neka me stavi na listu čekanja. On je to ozbiljno shvatio i nakon tjedan dana poslao mi je pismo da me čeka mjesto u bolnici i da sredim papire s državom. Čekao sam pet godina da se poklope sve komponente i 1990. godine, uoči rata, dobio sam novi bubreg, kaže Nekić ističući kako su bili u kontaktu, no za vrijeme rata nisu se čuli, ali nedavno je pronašao njegov kontakt i sprema mu se javiti.
Novi bubreg donio mu je kvalitetniji i bolji život.
– Nemam obvezu ići triput tjedno na dijalizu, jer sada sam zdrav čovjek. Neki problemi su ostali još od dijalize, ali to su sitnice. Živim život punim plućima i, na sreću, nemam nikakvih problema. Jedino što sad ne mogu ići na Sveto brdo, govori ovaj vitalni 72-godišnjak.
Nedavno su objavljeni i rezultati prema kojima je Hrvatska u samom vrhu prema broju transplantacija na milijun stanovnika.
– Drago mi je, jer je ulazak u Eurotransplant napravio revoluciju i sada to kod nas funkcionira kao i drugdje na zapadu. U svoje vrijeme za to smo se zalagali. Dobiti bubreg znači ponovno živjeti. Na dijalizi se osjećate kao pacijent, a ja se danas ne osjećam kao pacijent, kaže Nekić.
Priča Zdenka Nekića potvrda je koliko transplantacija može promjeniti život na bolje te je potvrda o važnosti doniranja i ispunjavanja donorske kartice.
– Slavenka i ja smo bili na dijalizi u tadašnjoj vojnoj bolnici u Zagrebu. Ona je isto “fighter” i jednom zgodom, kada je dobila drugi bubreg, našli smo se s još jednom prijateljicom i medicinskom sestrom koju smo upitali koliko nas je tada bilo i koliko nas je danas živo. Krajem sedamdesetih godina bilo nas je 48 na dijalizi, a danas smo živi samo nas troje, kaže Nekić dodajući da je ta dijaliza bila vrlo teška.
Poručio je kako Slavenka ima svoju priču, o kojoj je napisala i knjigu te da oni koje zanima ova tema to štivo svakako trebaju pročitati.
