Izjava zadarskoga gradonačelnika Zvonimira Vrančića da se 1991. godine “ogromni dio Srba digao protiv svoje, hrvatske države”, te da su i Srbi “koji nisu prešli na onu stranu, koji su bili tu, mahom bili petokolonaši, izdajnici i agenti neprijatelja” izazvala je reakciju Milana Drače, njegova stranačkoga kolege i prvog HDZ-ovog gradskog vijećnika srpske nacionalnosti u Zadru.
– Ja sam Čovjek, Zadranin, Dalmatinac, Srbin, pa onaj Hrvat iz “Lijepe naše”, hrvatski vojnik i HDZ-ovac i nikom ne dam ono što je moje: svoju domovinu, svoj materinji hrvatski jezik i ne dopuštam mogućnost da itko voli ovaj grad i ovu zemlju više od mene – kaže Drača i podsjeća da je sa 16 godina postao branitelj.
Vrijeme ludila
– S gradonačelnikom nisam razgovarao, njegovu ocjenu ne smatram točnom i ne znam čemu ovakve izjave uopće služe. Ono što me u Vrančićevoj nes(p)retnoj izjavi veseli jest to što se na jedan čudan način i u njoj priznaje da je ovo i naša domovina, jer se to potvrđuje pojmom “izdajnici” – ne možeš izdati nešto što nije tvoje – smatra Drača koji o situaciji svojih sunarodnjaka 1991. godine kaže da su u tom “vremenu ludila i specijalnog rata, propagande, pritisaka, straha i sveopće izgubljenosti, bili prepušteni sami sebi, pa je svaki pojedinac donosio odluke”.
-Slobodan Milošević je manipulirao, Armija je bila jedina legitimna oružana sila i trebala je služiti narodu u kojega je pucala, SDS u svojoj politici nije vodio računa o zadarskim Srbima (u jednoj od ludih varijanti Zadar je trebao biti prepušten Republici Italiji), u sveopćem ludilu SKH-SDP, koji je dobio velik broj glasova građana srpske nacionalnosti, za njih nije učinio ništa, duhovni pastiri, svećenici SPC-a, napustili su ih, a ruku na srce, Hrvati nam nisu baš pretjerano vjerovali.
U dobroj mjeri bili smo ničiji – navodi Drača u svom priopćenju. Na koncu, Drača napominje da se ne želi “baviti brojevima i time koliki se dio Srba okrenuo protiv domovine, jer da je i deset posto, puno je”.
– Ali, jako je jednostavno utvrditi koliko nas je sudjelovalo u obrani jer još postoji evidencija Ureda za obranu. Jedan dio zadarskih Srba je otišao, jedan dio se uključio u neprijateljsko djelovanje, jedan je branio domovinu, a jedan je naprosto bio pasivan. U takvoj konstelaciji nije nevažno, ali je manje bitno, je li netko od Srba radio za Hrvatsku – važno je da nije radio protiv nje, a o omjeru i postocima ne bih – zaključuje Drača i na kraju navodi:
– Imam jednu domovinu, drugu neću, niti ju trebam, a vjerujem i dobar dio mojih sunarodnjaka. Znam tko sam i znam komu pripadam: Hrvatskoj kao demokratskoj zajednici.
‘Franjo Tuđman je bio u pravu’
– Sve više mi odjekuje u glavi zamisao mog predsjednika i Vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana o pomirbi i sve sam svjesniji koliko je bio u pravu. Ostavimo djeci sretno djetinjstvo i ljubav i ne trujmo ih našim ranama i našim opterećenjima, ostavimo im u naslijeđe jedno bolje društvo i ljubav prema hrvatskoj domovini, razvijajmo svijest da očuvaju našu kulturu u svoj njenoj različitosti, naš jezik, da budu rodoljubi, poručio je gradski vijećnik HDZ-a Milan Drača.
Grad su branili svi Zadrani
– Ovaj su grad od oslobođenja 1944. godine obnavljali, gradili i razvijali Zadrani: Boduli i Vlaji, Hrvati, Srbi, Talijani, Albanci, Makedonci, Muslimani (Bošnjaci). U ovom gradu su 90-ih patili isti ti Zadrani i branili ga. Što se Srba tiče, poput ostalih sugrađana, bili smo jadni, nikakvi, prestrašeni, dezorijentirani, bez struje, bez vode, s nagonom za preživljavanje i brigom za svoju djecu. Neprijateljske granate nisu birale. Meni osobno sve dječje suze jednako vrijede, kaže Drača pitajući se “tko će izmjeriti bol?!”
