Park dječje radosti donosio je osmjeh na dječja lica godinama. Naraštaji Zadrana na ovom su dijelu Ravnica uživali u malim radostima koje su im djetinjstvo činile ljepšim i veselijim.
Bila su to vremena kada se i nije imalo gdje spustiti s tobogana ili zaljuljati na ljuljački, vremena u kojima svaki kvart nije imao svoje igralište, vremena u kojima se kupovalo u malim dućanima, a ne u velikim trgovačkim centrima opremljenim igraonicama za djecu.
Svako vrijeme nosi svoje, no još uvijek postoje oni koji svoju djecu žele odvesti do Parka dječje radosti, na isto ono mjesto gdje su se i sami kao mali igrali.
Ono što ih tamo dočeka ruglo je turističkog grada koji sebi voli tepati da je metropola Mediterana.
U noćnim satima Park dječje radosti pretvara se u poligon za opijanje mladih Zadranki i Zadrana iza kojih ostaju prazne i razbijanje boce alkoholnog pića, porazbacane plastične čaše iz kojih se širi miris ustajalog jeftinog vina, fekalije i iskorišteni toaletni papir, izokrenute kante za smeće u koje su otpatke bacali oni kojima je do ovoga grada stalo…
Nije ovo problem od jučer. Ljudi dođu, vide, zgroze se i više se ne vrate. Pitamo policiju, gradske vlasti, komunalne redare, roditelje koji ne znaju gdje im se djeca noću skitaju i koji ne osjete da smrde po alkoholu je li ovo kojim slučajem i vaš problem ili samo roditelja uplakane dječice čiji susret s Parkom dječje radosti traje nekoliko sekundi?
