Gajeta Cicibela dočekala renesansu, a sada čeka kuma Gotovinu

Na zov “Cicibele” napustila sam sve: vlastitu posadu, brod i plovidbu, i preko sedam mora i sedam gora s fotoreportetom Jadranom stvorila se u škveru čuvenoga betinskog kalafata Ćira Burtine – tek nešto mlađega od gajete koja se nakon sedam godina obnove onako prelijepa kočila na skaladi, na važima, spremna za porinuće.
Pred Betinom – počasni plov ‘Cicibele’, gajete koja spada u nacionalnu pomorsku baštinu

“Cicibeli” je u materijalu ostala tek petina od staroga broda – ali imade sve crte njena lica koje je prati u njenih prvih osamdeset godina. Današnji vlasnik gajete “Cicibela”, sagrađene 1931. na navozu Jure Filipija, Tribunjac je Marino Mijat. Da nije bilo Marina, vrlo je vjerojatno da danas ne bi bilo “Cicibele”.

Pronašao ju je, bolesnu, ranjavu i poplavljenu, u zadarskoj Foši i uspio kupiti od bivšega vlasnika, zadarskog profesora matematike u miru Emanuela Marušića – “Cicibelina” vršnjaka. Kupio ju je Marušić 1968. godine i ne bi to učinio da je bila tako lijepa kao danas:

– Kupio sam je od Marijana Taškele jer me fascinirala tragovima ljudskih truda i muke na njoj!

Uzeo sam je jer je bila zanimljiva, lijepa, moćna, a svi su mislili da sam ćaknut! Kad ni pruga nije mogla iz Preka u Zadar, vozila je “Cicibela”…

Onda je prolazilo vrijeme, obolio sam, nisam se više mogao nositi, morao sam je prodati. Marino je bio moj izbor. Bez jednog Marina “Cicibela” ne bi preživila… – priča za daščanim stolom u šjor Ćirovu hangaru, a guše ga suze, stari zadarski profesor Marušić.

Da nije bilo Marušićeve pa Marinove ljubavi i brige, ne bi preživjela “Cicibela” – kao što i nije niti jedna druga gajeta iz njene ere u Preku, a bilo ih je, kažu, šezdesetak. Ćiro Burtina stavio je na nju ruke tek kad je vidio da su neka rebra zdrava.

– U stanju je bila – nikakvom! Da ne znaš bili se zauzeja i okle bi počeja. Prista sam jer san tija da baš obnovimo taj tip gajete, to su brodovi puno jačeg karaktera, imaju dušu i tilo, a nose i tereta. Sad je u brodovima nesta prostor, liđeri su, zato se triba vraćat na vake debele, jake brodove… Kad je Marino počeo taj sedmogodišnji hod po mukama, stvorilo se jedno prijateljstvo koje je danas na navoz dovelo Sišćane Željka Gršića i Matu Oljačića – oni su po Baniji nabavljali i pilili drvo gledajući da svaki komad bude s prirodnim zakrivljenjem.

Posljednji betinski kovač na vatru, koji radi staru kovačiju, Ante Bilić Pepac napravio je sve brodske okove.

Marko Bašić Bačvar darovao je obnovljeni motor koji će tek biti ugrađen. Njezin vlasnik Marino Mijat, ratni vojni invalid Domovinskog rata, kaže:

– Ovi je brod simbol naše graditeljske tradicije, ali i narodne opstojnosti, a Ćiro je njegov uskrsitelj.

Bio je to brod radnik koji je prevozio težake, stoku, teret… bio je to brod spasitelj jer je u Drugom svjetskom ratu s otoka bližih kopnu vozio naš narod u zbjeg za El Shatt. Znao je biti konačište beskućnicima, a u njegovim je pajolima uvijek bilo sijena za gladnu i narađenu stoku. Kad je Marino pronašao “Cicibelu”, bila je, kaže, po dnu zalivena „tonom betona”, to je bila zadnja hitna pomoć da se ne potopi.
Stradalo stado janjaca

– I još je puštala more, pa sam nekako začepio te rupe lojem i daščicama, pomolio se i odvezao k Ćiru u Betinu. A danas kad je bacamo u more – znate ‘ko joj je kum? General Ante Gotovina. Dao je pristanak! Nadam se da će zaploviti na njoj… Bila je baš svečana prigoda porinuća “Cicibele”, na dugom improviziranom stolu našli su se deseci uzvanika, stradalo je stado od pet janjaca iz tora Marinova zeta Nevesina Ferare iz Tribunja.

Došli su predstavnici Zadarske i Šibenske županije, a obje su, i napose Grad Biograd, dali financijsku potporu, svirala je glazba iz Biograda, pjevala klapa “More” iz Splita, došli su Pakoštanci, Biograđani… A onda je na sve Božji blagoslov zazvao davni murterski župnik koji se u svoje vrijeme navozio gajetom od Murtera do Gospe od Tarca i natrag, danas biskup šibenski, msgr. Ante Ivas.