Poljoprivredna proizvodnja na otocima danas je daleko od nekadašnje. Tako je i na otocima zadarskoga kraja pa i na otoku Pašmanu koji je nekad bio glasovit po svojoj poljoprivrednoj proizvodnji.
U devetnaestom stoljeću se na Pašmanu uvodi uzgoj dudova svilca koji se uspješno uzgajao još između dva rata i čega se i danas vide tragovi.
No ne treba se vraćati tako daleko u prošlost. Još prije nekoliko desetljeća u Banju je bila razvijena kooperacija s Poljoprivrednom zadrugom “Nova zora” osobito u proizvodnji krumpira. Nasada krumpira može se i danas vidjeti po vrtovima u Banju no to je skoro isključivo za osobne potrebe. Kazao nam je to i Dobroslav Kovačić, jedan od onih Banjaca koji se još bave poljoprivredom.
– Uzgajamo uglavnom papriku, rajčicu, kukumar, blitvu, salatu, krumpir i tako. Rajčice, kako mi kažemo pomidor, sadimo u tri navrata, u sedmom ih posadim pa ih ima i u desetom. To vam je prije svega da imamo zdravo za pojisti, a višak se tu i tamo proda, bez posrednika, na malo. Jedanput tjedno odem ja s brodom i ljudi koji me znaju kupe, kaže Kovačić od kojega saznajemo da se jako malo ljudi bavi poljoprivredom.
– Ako me pitate zašto je to tako reći ću vam da je glavni razlog da je čitavo ono područje koje se nekada sadilo zapušteno jer su ljudi bili stalno potkradani. Dok se sadilo na veliko, uvijek je nekog bilo, netko se tuda kretao. Sad nema nikoga i krađa je uzela maha. I stoga sam ja prema našem turizmu skeptičan. Govori se o statistici, o gostima, a ja ne vidim njihovu potrošnju po gostionicama i restoranima. Uglavnom kupe sve u trgovačkim centrima i donesu sa sobom. A kad se vozim ljeti brodom, što je često i zbog zdravlja i zbog potribe, vidim da je nekada više ljudi po brdima di je koja smokva negoli na plaži, pitam se kakav je to turizam, ispričao nam je Kovačić koji je viđao “turiste” i kako po poljima idu s najlonskim vrećicama, kao u kupovinu, a pobrane smokve uredno suše i odnose svojim kućama.
– Rekao bih da su gosti koji dolaze po tim apartmanima daleko goreg socijalnog statusa nego mi koji tu živimo.
Banj je nekad bio čuven i po trešnjama kojih je također ostalo malo. Kako nam je kazao Kovačić, trešnja traži društvo, a najbolje društvo za trešnju su bile grahorice. Otkad se ne sade, oslabilo je oprašivanje.
Rijetki banjski vrtli skoro redovito su opremljeni strašilima. Protiv nesavjesnih turista, naravno ne pomažu ali štite od druge pokore koja se spustila na banjsku poljoprivredu, a to su divlje svinje. Osim što uništavaju plodove, veliku štetu nanose i mocirama.
– Dođu divlje svinje i poruše suhozid, zid koji je stajao pet ili tri stotine godina, a one će ga srušiti za jednu noć. I tko će ga više opet dovesti u red, zapitao se Kovačić, koji ipak svim ovim problemima unatoč nastavlja s poljoprivrednom proizvodnjom, razmišlja i o nabavci ovaca kojih sad u Banju ima tek nekoliko uz desetak koza. Možda bi i na otoku OPG moglo biti ideja koja uspijeva, ali za to je na Pašmanu, uvjereni su, prijeko potreban most. Zasada je, kažu, autocesta za njih jednosmjerna, samo za one koji dolaze. Tek s izgradnjom mosta, mogli bi i ljudi i proizvodi s otoka krenuti u svijet i u tržišnu utakmicu.
