U gomili raskomadanih ljudskih tijela nismo mogli prepoznati neke od svojih rođaka, prijatelja i susjeda.
Bomba je probila kupolu, “Bunker 16” je uništen, a u njemu su nestale i cijele obitelji s Voštarnice, prisjeća se 2. studenoga 1943. godine i savezničkog bombardiranja Zadra dr. Ivan Nino Matulić, tada 18-godišnji mladić.
– Nakon toga su tijela bila postavljena na stolove radi identifikacije, negdje kod današnje Hitne pomoći, rečeno nam je “tko ima mjesta, neka otvori grobove”, a u našu je obiteljsku grobnicu sahranjeno sedam ljudi.
Deset tijela je ostalo neidentificirano, oni su pokopani na Gradskom groblju gdje im talijanski konzul i danas položi vijenac. Ni vijenca ni bilo kakvog znaka sjećanja nema za sve ostale, a samo je te noći u “Bunkeru 16” poginulo više od 150 ljudi, kaže Matulić.
Ferdinand Perinović tvrdi da je odmah utvrđena smrt 120 ljudi, a da je, istražujući za potrebe svoje knjige “Dan kada su sva zvona zvonila”, utvrdio da je od posljedica ranjavanja naknadno umrlo još njih 34.
Ivan Nino Matulić sada oživljava staru zamisao koja nikada nije realizirana i u ime obitelji Matulić, Ricov, Polombito, Rossi, Jurinić i Grdović, te nekoliko optantskih obitelji iz Italije, najavljuje inicijativu da se stradanje nevinih civilnih žrtava savezničkih bombardiranja obilježi odgovarajućom spomen-pločom.
– Nisu to bili nikakvi vojnici ni fašisti, bili su to obični ljudi s Voštarnice, Cerarije kako se tada govorilo, ljudi, žene, djeca. Svi su oni nevine žrtve i mislim da zaslužuju da ih se sjetimo, kaže Matulić, a Perinović dodaje da bi “Zadar takvim potezom postao još civiliziraniji i još europskiji grad”.
– U tom je bunkeru bila i moja majka Anka s petero djece o kojima je tada vodila brigu. Pričala mi je kako se pobojala da će bunker biti pogođen i s troje djece otišla kući, 50-ak metara dalje. Dvoje djece je ostalo u bunkeru i poginulo, a ovih troje i danas živi u Trevisu, u Italiji, kazuje Mario Škibola želeći potvrditi priču o civilnim žrtvama bombardiranja.
O stradanju tadašnjih stanovnika Zadra, u komunizmu se nije govorilo, smatralo se da je grad ionako bio talijanski, kao da je dugo ostala u zraku poruka komunističkog ilegalca iz razorenoga grada:
“Zadar noćas bombardiran, poginuli fašisti”, s precizno navedenim brojem mrtvih. U najmanju ruku o indiferentnosti okolnog stanovništva, svjedoči i književnik Vladan Desnica u romanu “Zimsko ljetovanje”: s okolnih se brda bombardiranje grada gledalo kao što se danas gledaju nogometne utakmice.
Posljedice katastrofalnog anglo-američkog bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu još su i danas vidljive, a kontroverzije o uzrocima i broju žrtava nikada neće biti razriješene. U svemu tomu potpuno se izgubila emocionalna veza grada s dušama nevinih stradalnika kojima, kako je zapisao dobri stari padre Ugo, nitko nije mogao pomoći u stravičnom masakru skloništa ispod bedema. U Kaštel Sućurcu redovno se 5. prosinca drži sveta misa za pokoj duša mještana izginulih u bombardiranju toga dana 1943., a u Zadru takvo što još nikome nije palo na pamet. Olako se zaboravlja kako pamtiti znači biti civiliziran, kazao je Abdulah Seferović koji se sustavno bavi tom temom.
