Gordana Babac, 53-godišnja Zadranka, već šest godina je na dijalizi. Na dijalizu Gordana odlazi tri puta tjedno. Nakon tri, nekad i tri i pol sata dijalize, Gordana za sebe kaže da je “mrtvo tijelo”. Iscrpljena, umorna, teških nogu sama odlazi kući, a bolje se osjeća tek sutradan poslijepodne. Sljedećeg dana Gordanu čeka nova dijaliza, koja donosi novu bol, slabost, nemoć… Noć, Gordani uvijek donosi isti san – transplantaciju bubrega. Danju se o pozivu na transplantaciju ona niti ne usudi razmišljati. Gordanu nikada život nije mazio pa kod nje nema velikih očekivanja ni nadanja.
– Transplantacija, novi bubreg… jedva da se usudim razmišljati o tome. Zaista, ne nalazim riječi kojima bih opisala ono što osjećam kad razmišljam o pozivu na transplantaciju. Znam, transplantacija bubrega za mene bi bila spas, dijaliza na koju idem zadnjih šest godina, strašno me iscrpila, izmučila, umorila, priča Gordana Babac, dodajući da je u početku na dijalizu išla dva puta, a sada zbog pogoršanja nalaza ide tri puta tjedno.
Gordana je na dijalizi tri sata, ponekad i duže. Iako za to vrijeme čita novine, gleda televiziju, priča s ljudima, Gordani se čini da vrijeme ne ide. Minute se vuku, tri sata, kako kaže Gordana, traju cijelu vječnost. Kroz glavu tada vrti cijeli život.
– Zbog kronične upale već sa 17 godina sam ostala bez jednog bubrega. Unatoč tome, do unatrag sedam godina normalno sam živjela i radila, udala se, rodila sina… Kako bubrezi ne bole, tako ni ja nisam imala izražene simptome propadanja bubrega, no nalazi su se pokazali jako loši. Morala sam na dijalizu. Prvih godina sam išla dva puta, a sada idem tri puta tjedno. Iako je iza mene šest godina dijalize, nisam se navikla na to, uvijek mi predstavlja stres, hvata me panika… Tijekom dijalize, boli me ruka, pada mi tlak… Kući odlazim izmučena, iscrpljena, kaže Gordana, dodajući da joj najviše odgovara dijaliza poslijepodne jer kad dođe kući nije sposobna ni za što osim za ležanje.
Gordana kaže da joj noć dobro dođe da se odmori. Ujutro još osjeća umor, a normalno može funkcionirati tek poslijepodne, odnosno 24 sata nakon dijalize. Tako joj za odrađivanje životnih obveza ostaje tek jedan dan, onaj prije nove dijalize. Onda, cijeli taj ciklus kreće ispočetka. Nova dijaliza, novo mučenje… I dok priča, Gordana uviđa da se njezini dani vrte u krug pa se ipak usudi nadati pozivu na transplantaciju, koji bi joj promijenio život.