Nakon što već skoro 70 godina ruševna “kuća Borelli” stoji usred grada, prije dva tjedna tamo su se pojavili radnici i počeli čistiti žbuku i škalju otpalu s onog što je nekad izgledalo kao zid. Ruševina je usred grada, ali dovoljno zavučena (u ulici Rivnica kod Katastra) da bi uspjela kao takva “preživjeti” sve ove godine.
Već na prvim potezima, radovi su obustavljeni jer naručitelj nije tražio suglasnost konzervatora koja je potrebna za bilo kakve radove u povijesnoj jezgri. Kako doznajemo od Anastazije Magaš, pročelnice Konzervatorskog odjela u Zadru, investitor Victoria d.o.o. iz Kožina prema projektu koji je u međuvremenu predao konzervatorima, želi adaptirati postojeće prizemlje “ispod ruševine”. Iz projekta je vidljivo da će se tamo raditi ugostiteljski objekt, ali kako naglašava Magaš, samo u postojećim gabaritima prostora. Konzervatori su dali svoje uvjete te su radovi na adaptaciji prizemlja nastavljeni.
U rujnu kreće obnova?
Branimir Jureša, predstavnik obitelji Borelli, kaže da su prizemlje i ruševna dva kata kuće u vlasništvu obitelji Borelli te da se kreće i u obnovu cijele ruševine.
– Prikupljamo projektnu dokumentaciju, pregovaramo s Konzervatorskim odjelom u Zadru, koji će postaviti svoje uvjete i vjerujem da će obnova krenuti u rujnu, kazao je Jureša.
Obližnji stanari se već godinama bore s administracijom i imovinskopravnim odnosima u želji da ruševine barem prestanu prijetiti njihovim kućama, a i prolaznicima, tako da ih je ova vijest u potpunosti iznenadila.
Ta jedinstvena građevina, mješavina moderne i “arhitekture Drugog svjetskog rata” predugo je predstavljala atrakciju za turiste koji je vrlo često fotografiraju. Prvi i drugi kat imaju samo tri, nazovimo zida, a između dva kata nema ničega. Samo obrisi nekadašnjih soba i vrata koja stoje “u zraku”.
Sve to iz svog stana od kad zna za sebe gleda Božena Čerina, stanarka koja je ovu borbu s vjetrenjačama “naslijedila” od oca.
– Kuća je srušena u vrijeme savezničkog bombardiranja 1943. kada je cijela zgrada pripadala obitelji Borelli. U međuvremenu se vlasništvo mijenjalo, dio je nacionaliziran, bilo je i sudskih sporova, počinje priču Božena, pokazujući nam ruševinu dva metra udaljenu od prozora njenog dnevnog boravka.
– Jedan turistički vodič stalno ovuda vodi turiste koji to sa zanimanjem promatraju i fotografiraju. I takvu sliku Zadra šaljemo u svijet. Ali ne smeta nama već dugo kako to izgleda, već samo da nije opasno. Ne daj Bože da bude potres… I tako to stoji već 70 godina. To je tipična hrvatska nebriga, razočarana je Božena.
Iz fascikle vadi požutjele listove na kojima je pisaćom mašinom još 1976. napisano pismo Dobrovoljnoj komunalnoj službi građana Zadra.
– Moj otac je još tada napisao peticiju koju su potpisali svi stanari. Tada je napisao da teška željezna greda koja se drži samo jednim krajem i kamenje koje pada predstavljaju stalnu opasnost za stanare, prolaznike i djecu koja se ondje igraju. Nakon toga sam toliko puta zvala, pisala, kucala na vrata, nitko me osim Ane Lovrin, nije primio. S njom sam bar razgovarala, ali isto ništa nije učinjeno, priča Božena koja je, gubeći nadu, zadnji put urgirala 2005.
Obitelj Čerina uz ruševinu živi od 1956. godine, a jedna od gorih epizoda u cijeloj trakavici dogodila se u kolovozu 1989.
– Tada se uslijed jakog nevremena s ruševine survalo toliko kamenja i žbuke da je pravo čudo da nitko nije stradao. U međuvremenu se nekoliko puta mijenjala željezna greda koja bi navodno to malo zaštitila. Stajala bi tako dok ne zahrđa, onda bi se zamijenila. Još su se po njoj djeca vješala, igrala se na ruševini tako da sam se za njih stalno bojala i urgirala kod nadležnih, govori Božena, dodajući da ni novinski napisi nisu bili od pomoći.
Preskupa misija
Nadležni su više puta u međuvremenu promijenili ime, a kuća Borelli još nikako da promijeni naličje.
– Što je najžalosnije, prije tridesetak godina su u gradskom proračunu bila osigurana sredstva za saniranje ruševine, ali vlasnici tada nisu pokazali interes za to, kaže Božena.
Kako kaže dogradonačelnik Dražen Grgurović, u Gradu Zadru muku muče sa saniranjem ratnih ruševina (većina ih je, doduše, iz Domovinskog rata) i vlasnicima koje je teško locirati. I danas u proračunu postoje predviđena sredstva za saniranje ratnih ruševina, ali kuća Borelli nije ni bila među prioritetima.
– Radi se o tome da je to preskupa misija da bi Grad u ovom trenutku mogao sanirati nečiju privatnu kuću. To je stara gradnja, neispitana statika i sama projektna dokumentacija bi koštala možda više nego saniranje svih drugih ruševina. Imamo sličan slučaj na Kalelargi i prema ponudi za projekt samo papiri bi koštali 900.000 kuna. Sanacije ostalih ruševina, koje su uglavnom dostupne za strojeve jer su na periferiji, koštat će puno manje, od 5 do 15 tisuća kuna po ruševini i to se financira iz gradskog proračuna.
U Zadru je ostalo još šezdesetak takvih ruševina.
Osam je sanirao Grad, a 21 sami vlasnici. .
