Sa samo jedanaest godina Ana Eškinja stala je za šankom radeći svoj prvi posao. Sa sedamnaest godina krenula je samostalno u podstanarstvo, a s devetnaest već tražila od mame potpis da ju pusti na japanski kruzer. Danas, s dvadeset i osam godina natječe se na Dori za najbolju pjesmu Hrvatske koja odlazi na Eurosong.
Sudeći po težini puta kojim je kao jedno od osmero djece do sada kročila, nastup na jednoj Dori tek je osrednji zalogaj za Anu čija energija i otvorenost pokazuju kako nije samo riječ o jednoj koja dođe i prođe.
S pjevanjem je krenula još od vrtića. Pozornica je bila nešto gdje se osjećala kao doma, pa ne čudi stoga da su je tete redovito odabirale za solo dionice. Ista praksa nastavila se i u osnovnoj školi, a strah od javnih nastupa je nešto što ova Filipjanka nije nikad upoznala:
Svi pjevaju
– Ma kakav strah? U obitelji nas je deset i od svih nas nema tko ne zna pivati! Toga jednostavno nema. Pjevanje smo izgleda pokupili svi od ćaće, jer gluma je nekoć bila njegova ljubav.
Ana inače ima petero braće i dvije sestre i svi pjevaju. A bolje i tako nego da se deremo, komentira:
– Da ti znaš koja je to buka za stolom. Pa me prijatelji uvijek zafrkavaju: ‘Ajme Ane, tiše malo pričaj’, jer u kući se uvijek moraš ili nadvikivati ili pjevati!
Na sreću prijatelja, njena ljubav prema glazbi sad je konačno u potpunosti isplivala na površinu:
– Bogme, i vrijeme je, otkada pjevam. Nema gdje nisam pjevala. Krenula sam od tih crkvenih zborova pa su me počele tražiti klape, ali tu se nisam našla, pa sam počela tražiti neki duo ili trio, bilo što samo da to nekako krene. Nekako, vjerovala sam da mogu. I mic po mic, nakon srednje škole je krenulo, jer moji mi nisu mogli priuštiti fakultet, a i nisam baš neki tip od knjige. Uglavnom, uvijek sam se odvajala malo od obitelji, voljela isprobavati nove stvari, a i dan danas sam takva, prepričava Ana kojoj nije bio problem već sa 17 godina otići od kuće i krenuti u podstanarski život:
Tri i pol godine na kruzeru
– Kad si u velikoj obitelji, živiš za trenutak da pobjegneš iz kuće, a i tu nema hoćeš-nećeš, već jednostavno moraš raditi i doprinijeti. Već od šestog razreda krenula sam u potragu za poslovima. Prvo su to bili sezonski poslovi sa sladoledima, ali već sljedeće ljeto sam počela raditi za šankom. Trebalo je novca, jer to je velika obitelj, i ne može ti se priuštiti sve što ti treba, a i ono što bi ja htjela. A i meni je bilo zadovoljstvo pomoći obitelji. To je borba, moraš se izboriti za sebe. Dok je moje društvo zanimalo kupanje, ja sam gledala gdje ću što zaraditi kako bih pomogla svojima, pojašnjava Ana.
Glazbena sreća počela joj se okretati nakon punoljetnosti kada je, dok je radila u jednom zadarskom kafiću, upoznala agenta koji ju je pozvao na kruzer kao ženski vokal. Da bi mogla otići trebala je potpis roditelja jer je imala svega 10 godina:
– Mamu mi je kolpalo. ‘Ma di ćeš sada, dite moje!’, poludjela je. Ali što je mogla, potpisala je. Jer, znaju me i imaju povjerenja u mene.
Sveukupno, plovila je po svijetu tri i pol godine, i osim pjevanja radila je u kuhinji, za šankom, miješala koktele… No kada je 2004. godine došla doma, zaljubila se i ostala. Tada se prijavila i na Hrvatski idol gdje je ušla u uži krug i samo jedno mjesto dijelilo ju je od prolaska dalje:
– Tada nisam imala sreće, ali možda je i bolje tako. Bila sam još neozbiljna. Ali malo po malo, sve to mi je pripomoglo, ljudi su čuli za mene pa su me počeli i sami bendovi tražiti. Danas pjevam u Maraschino bendu, nastupamo svagdje, po svadbama i klubovima. Ali nije mi problem odvaliti i dvanaest sati pjevanja u komadu. Jer, kad ti je nešto gušt raditi, onda ti je srce na mjestu. Kada nešto voliš i radiš s guštom, nema što one štikle ne mogu izdržati. Pa i dvanaest sati, ako treba, govori Ana, koja uz pjevanje uspješno kombinira i posao koktel majstorice.
Majka sretnija od nje
Naravno, najveća podrška i inače, pa tako i sada kada se natječe na Dori, jest njezina obitelj:
– Kad moja majka gleda televiziju, mislim da joj skače srce više nego meni. Znaju da živim za to i koliko sam se namučila, jer nije lako biti u bijelom svijetu daleko od svoje kuće. Vidiš cijeli svijet dok ploviš, ali kako ti fali kuća… Čovjek tek kad ode shvati što ima doma. Moja obitelj je svaki dan uz mene, kao i moji prijatelji i to mi puno znači.
Što se tiče glazbenih savjeta glavni Anin autoritet jest njen menadžer Rudolf Dvorski, s kojim surađuje posljednje četiri godine:
– On je moj autoritet i moj uzor. Slušam ga od ‘A do Ž’. Prepoznao je taj talent u meni i vjerovao je u mene. Radimo i na mom albumu, iako je sve to nekako sad stalo zbog Dore. No bez obzira kako sve završi na Dori, nastavljam gdje sam stala. Uglavnom, kako Rudi kaže, tako ćemo raditi. I ja vjerujem u njega.
Ma kakva trema
Ani Eškinji mali rituali smirivanja prije nastupa ne trebaju. Nema čašice “žestokog”, nema vježbi disanja. Dajte joj pozornicu i mikrofon i to je sve što joj treba:
– Totalni sam antialkoholičar. Nekad bih znala popiti u mlađim danima, ali sad više ne. Jako pazim na glasnice, one su moj instrument koji moram njegovati. Nemam neku posebnu pripremu prije nastupa, to ti je više ono ‘duboko udahni i kreni!’. Jer ovo je ostvarenje mog sna. Dora je za mene odskočna daska, tako da živim za taj nastup i svu energiju koju čuvam taj dan samo izbacim van na pozornicu. Dajte mi mojih pet minuta, dajte mi mikrofon i nitko sretniji od mene! – pojašnjava Ana.
Ja se i u pustinji snađem
Odseliti se? Naravno. Za karijeru nije problem proputovati kilometre.
– Pa ja se i u pustinji snađem! Iako, volim moj Zadar i moj Sv. Filip i Jakov, fali mi more i kava na rivi, ali za karijeru bih mogla sve, pa i preseliti u Zagreb, iako i u Zadru imam svoj studio i tu su ljudi s kojima surađujem. Što se tiče pak tema za žuti tisak, jedino što bi htjela jest zadržati svoj privatni život za sebe. Nisam taj tip i stvarno ću se truditi zadržati to za sebe. Ali još nisam u tome svemu i tko zna što će biti, iskreno će Ana.
