I ova godina je turbulentna za Kalelargu, ali u nešto drugačijem smislu. Lokali koji su godinama na istom mjestu sada stoje prazni, obljepljeni bijelim papirima. Otvaranje trgovačkih centara u kombinaciji s financijskom krizom donijeli su trend zatvaranja lokala na Poluotoku. Bennetton na Kalelargi, u kojem je nekad bio Zadrankin dućan kućanskih aparata, i Funky Fish su zatvoreni. Priča se da će na mjesto Funky Fisha doći OTP banka, koja će odseliti iz prastare poslovnice kod Sv. Stošije. To bi bila treća banka na Kalelargi, što možda i potvrđuje priče da prostore na Kalelargi mogu platiti samo bankari i zlatari.
– Poslovnim prostorima kojima Grad raspolaže možemo na neki način upravljati i u natječaju navesti prihvatljive djelatnosti, ali ne možemo diktirati zakone tržište. Otvaraju se trgovački centri, po gradskim kvartovima ima sve više sadržaja koji odvlače ljude s Poluotoka. Neke institucije, Tehnička škola i odjeli Sveučilišta odselili su s Poluotoka. Grad raste i to je sasvim normalno. Odselit će trajektno pristaniše i bit će možda još manje ljudi. Ipak, te stvari su dobrodošle i zadovoljavaju potrebe građana, a ugostitelji na Kalelargi i ostatku Poluotoka bi se trebali snaći, suočiti se s konkurencijom, postati još atraktivniji kako bi privukli ljude, govori Vrančić, dodajući da su u tome uspjeli kafići u Varoši koja je sad hit okupljalište na Poluotoku.
Kad je bio mlad, prisjeća se Vrančić, svi kafići su bili samo na Kalelargi, zatim je jedno vrijeme bio jako popularan Trg sv. Stošije, a danas je to, kako kaže Vrančić, Varoš.
Kad govorimo o poslovnim prostorima na Kalelargi, jedan se zasigurno nikad neće zaboraviti, a to je kavana Central. Ispostavilo se da se u prostoru bivšeg Centrala stalno izmijenjuju dućani.
Vrančić vjeruje da je žaljenje za starim Centralom zapravo sukob starog i novog, to jest nerazumijevanje novog.
– Tipično je da svaki iole ugledni grad ima svoju centralnu kavanu, ali svjedoci smo da se taj trend značajno promijenio. I u ostalim gradovima kavane nestaju. U Zagrebu ih je bilo nekoliko, a sad rade vrlo malo. Kavana se zamišlja s nostalgijom kao veliki prostor s bezbroj stolova na kojima stariji igraju šah, a klavirist lagano svira u kutku. Izgleda da takve kavane više nemaju svoju publiku, a Grad ih ne može umjetno otvarati. Ipak, što su drugo lokali na Narodnom trgu, Kalelargi i Forumu, negoli današnji tipovi modernih kavana, kazuje Vrančić.
Prije su, kaže Vrančić, turisti dolazili u Zadar na kupanje, danas dolaze u razgledavanje Poluotoka.
– U ljetnim mjesecima, Kalelarga je bila prazna. Turisti na plažama, Zadrani u svojim vikendicama. Ostatak godine, sjećam se kad sam bio mlad, išlo se samo na Kalelargu. Bila su tu kina, kafići, sjecište mladih i starih, ljudi iz najrazličitijih domena, to je mjesto koje ne traži formalnosti, već su susreti spontani. Šetao sam onuda i sa svojim djevojkom, današnjom suprugom. Nekad bih u jednom điru Kalelargom, promijenio nekoliko društava. Pričali bismo o međusobnim novostima, košarci, politici… Bilo je to prije no što sam ušao u politiku, sad baš i ne volim o tome. Nakon bombardiranja za vrijeme rata i novih navika ljudi, špica se na Kalelargu nikad nije vratila u istom intenzitetu, priča Vrančić.
No njemu je Kalelarga i dalje najdraže mjesto u gradu.
– Najdraža mi je u zimskim mjesecima, po burnom, hladnom i sunčanom vremenu. Zapravo, od prvog dana zaposlenja, naravno ne potcjenjujući druga zanimanja, radio sam zahtjevne, odgovorne poslove koji iziskuju dosta fizičkog napora, preispitivanja savjesti, analize odluka… Da bih tako mogao nastaviti i izdržati, imao sam potrebu da se opustim. I prije i dan danas, taj odmor i opuštanje za mene su na Kalelargi. Često je bilo ideja supruge i prijatelja da negdje otputujemo, u planine, na izlete. Uvijek sam to nesvjesno izbjegavao jer bi to za mene bilo novo opterećenje. Odmor na Kalelargi, druženje s ljudima, banalni razgovori koji me uvijek iznova odmaraju, to je za mene ono pravo, ističe Vrančić.
