Imam dvije spomenice koje mi je Tuđman dodijelio – »Ljeto ’95« i »Oluju«. Unatoč tome, međutim, nemam status hrvatskog branitelja. Nemam pravo na to, rekli su mi. Ne razumijem zašto! Pa borio sam se za ovu državu!, kaže Nenad Goluža, bivši vojnik HVO-a koji se, dakako na hrvatskoj strani, borio u vojnim oslobodilačkim akcijama ’95. godine.
– Nisam dvije spomenice dobio jer sam rat i oslobađanje Hrvatske odgledao preko televizije ili o tome čitao u novinama. Aktivno sam u tome sudjelovao. A sada, znate kako sada živim, ‘oćete da vam sve ispričam, ‘oćete li moći podnijeti svu tugu i jad koje izviru iz mene?
Eto, krenimo redom: ’92. sam ranjen u desnu podlakticu kao vojnik u Teritorijalnoj obrani BiH pa mi je otad ruka defektna za mnoge poslove; dvije kćeri, od 18 i 12 godina, žive s majkom u Puli i nisam ih vidio od kolovoza prošle godine jer ne mogu dvije kune spojiti da ih posjetim, jer nemam sto kuna za doći do Pule i još sto kuna da ih počastim kao otac; imam prihode od 1.000 kuna, od čega mi 500 daje Grad Rijeka kao subvenciju za stanarinu te još toliko dobivam socijalnu pomoć, no kad platim 750 kuna najam sobice i režije ostane mi 250 kuna; živim od cigara, kave i jedne jabuke dnevno već mjesecima, – kaže Goluža koji ne može nikako shvatiti da je mogao dobiti dvije Tuđmanove spomenice, a ne može dobiti status hrvatskog branitelja Domovinskog rata.
Poruka na vratima
– Za koju sam se ja državu borio te ’95? Čija sam područja oslobađao s 3. gardijskom brigadom »Jastrebovi«, ako ne hrvatska? Ubit ću se, tako mi svega, jer ovo izdržati više ne mogu – nemoćan, s pripaljenom cigaretom među usnama, cigaretom koja mu je najveći prijatelj u noćnim satima kada se bori s košmarnim snovima, kazuje Nenad Goluža, jedan od mnogih koji su u ratu državi bili potrebni, a u miru su birokraciji suvišni.
Rođen je u BiH 1966. godine, a rat je uglavnom proveo kao pripadnik HVO-a – Oružane snage Hrvatske Republike Herceg-Bosne. No Goluža je hrvatski državljanin, godinama živi u Rijeci u koju je došao tražeći posao. Živi i više nego skromno, ništa kaže ni ne troši jer ništa ni nema. Tako mu je najbolje jer onda neki njegovi poroci ne mogu doći do izražaja, kritičan je prema sebi. Ovih dana na ulazu u kuću na vratima iznajmljene sobice dočekuje ga poruka gazdarice da sutra mora platiti najam i režije u iznosu od 740 kuna. Ukoliko ne plati – vrata su mu zatvorena.
– Ma kako da to, gospođo, platim. Čime? Ja nemam ništa, – priča nama, a ustvari sam sebi naglas objašnjava težinu situacije i očaj u duši. – Pitaš me od čega živim? Od zraka, čovječe, ja živim od zraka.
Ne želim krasti
Goluža se sve više, kaže, muči i s PTSP-om za koji ne može ići na terapiju kad nema status hrvatskog branitelja Domovinskog rata! Muče ga noćne more, prisjeća se nekih stvari iz ’95., ali i vlastitog stradavanja. Stavlja glavu među ruke. Objašnjava kako se mina razletila blizu njega. Geleri su prošli kroz podlakticu i zadržali se u glavi.
– Još u ratu sam trebao poginuti. Bio sam puškostrojničar, topovsko meso koje se slučajno izvuklo sa živom glavom, no otkada je rat završio meni je u životu sve gore. Lud sam od nemoći. Gdje god se okrenem – problem, – priča Goluža. Objašnjava kako je u Rijeci radio razne poslove – vozio taksi, kamione, zidario… Puno toga, ali zbog ranjavanja ruke – pokazuje što s njom može, a više toga ne može napraviti – nije konkurentan za mnoge poslove.
– Pomislio sam da počnem krasti, da tako preživljavam. Da kradem, djeci bi alimentaciju platio. Ipak, odustao sam od toga, nisam takav čovjek. Ne želim ići u zatvor. A i bolje da mi djeca od mene nemaju ništa, nego da imaju nešto malo od oca koji je u zatvoru, – pojašnjava svoju priču Nenad Goluža. Priču branitelja, svejedno HVO-a ili HV-a, jer borio se na bojištima i BiH i RH, koji balansira između života i smrti; priču branitelja nemoćnog u snalaženju u bespućima surove birokracije. U svemu tome on želi samo jedno – status branitelja, da može na terapije za PTSP i pravo na invaliditet za što su mu dokazi, grubo rečeno, u ruci i glavi.
I da kao čovjek posjeti kćeri za koje se ne može brinuti…
